Odgovor na promjene

Odgovor na promjene

Rade Kalanj, Suvremenost klasične sociologije, Politička kultura, Zagreb, 2005.

Sociologija kao znanost koja se bavi društvenim mijenama i uvjetima društvene spoznaje često je i sama podložna promjenama, ponajčešće kad je riječ o kategorijalnom aparatu i predmetu koji proučava. Promjene u društvu tako neizostavno uzrokuju i promjene u njegovu shvaćanju i tumačenju, pa su i sociološke teorije podvrgnute verificiranju i preispitivanju njihovih temeljnih vrijednosnih, metodskih i sadržajnih pretpostavki. Iako je kumulativno načelo znanstvene spoznaje (prema kojem je naše znanje o društvu rezultat povijesnog taloženja znanstvenih spoznaja) danas neupitno i opće prihvaćeno, suvremena sociologija često zaboravlja ili odbacuje klasične sociološke teorije koje se iz perspektive 21. stoljeća čine neprihvatljivima ili neuvjerljivima.

Nedavno objavljena knjiga Rade Kalanja bavi se upravo klasičnom sociološkom misli, odnosno autorima čije je značenje za razvoj te discipline neupitno, ali koje danas malo tko čita, pogotovo studioznije; štoviše, prema nekima postoji i odbojnost, odnosno nevoljkost da ih se vrednuje iz nove perspektive. Kalanjeva apologija klasične sociologije počiva na dvjema pretpostavkama: na ideji da između klasičnih i suvremenih teorija postoji očigledan kontinuitet te da su upravo klasične sociološke teorije sudjelovale u emancipatorskom projektu modernosti koji i danas uvelike određuje naš znanstveno-teorijski, ali i svakidašnji svjetonazor. Na tristotinjak stranica Kalanj preispituje sociološko nasljeđe, ulazeći u dijalog s najvažnijim imenima struke: Comte, Spencer, Marx, Dürkheim, Weber, Pareto, Mead, Simmel…

Sociologija kao dinamična znanost

Knjiga je stoga pripovijest o stvaranju moderne znanosti i ujedno preispitivanje njezina nasljeđa. Autorova je analiza povijesno-kronološka, ali istodobno i problemska: predmetna je interpretacija jednakovrijedna onoj kronološkoj, a preglednost i informativnost nadopunjuju se dubljim sociološkim, kulturnim, pa i filozofskim pristupom koje autor rabi u analizi autora i njihovih osnovnih teorija.

Pojava društva kao predmeta znanstvene analize pomalo je paradoksalna: vezana je uz nastanak sociologije kao konzervativne reakcije na industrijsku i demokratsku revoluciju, ali i želje da se društvo promijeni, što se najočitije zapaža u radovima Karla Marxa te brojnim sociolozima s početka 20. stoljeća. Autor kao ishodišnu točku navodi intelektualni poredak prosvjetiteljstva koji je anticipirao i na mnogo načina uvjetovao strukturno oblikovanje sociologije. Ideološki i kulturološki utemeljeno na empirizmu, univerzalnosti znanosti, progresu i slobodi, prosvjetiteljstvo je utemeljilo disciplinu utoliko što je racionalnu organizaciju znanja ograničilo predmetnim iskustvom, a već spomenuto kumulativno napredovanje znanosti istaknulo kao preduvjet poboljšanja društvenih uvjeta života. Sociologija se, kao što ispravno ističe Kalanj, stvarala stoljećima te je njezino formiranje kao znanosti ujedno proces znanstvene diferencijacije i društvenih mijena koje su ga uvjetovale, oblikovale i naposljetku sociologiju pretvorile u autohtonu akademsku disciplinu. Kalanjeva knjiga nudi više od obična priručnika ili hrestomatije: autor uz obilje faktografije ne propušta spomenuti društvene čimbenike i različite svjetonazore koji su proizveli određene sociološke teorije, naglašavajući podjednako ulogu pojedinaca koje danas smatramo klasicima kao i kontekst njihova akademskog ili društvenog djelovanja.

Dakako, postoje mnogobrojne razlike među autorima kojima se Kalanj bavi: Marxova kritika političke ekonomije i borba protiv reakcionarnog karaktera malograđanske utopije nespojiva je s fiziokratskim stavom koje društvo svodi na biološki organizam; Weberova sociologija društvenog djelovanja podjednako je daleko od Smitha kao i Comtea, itd. No Kalanju i nije toliko stalo do komparativnoga pristupa koliko do generalne ideje o sociologiji kao dinamičnoj znanosti koja je nastala kao znanstveni odgovor na društvene promjene.

Današnje značenje klasičnih socioloških teorija, kako autor višestruko naglašava, nipošto nije u pukom očuvanju baštine ili arhiviranju kanonskih radova klasične literature. Ovaj kompendij pozitivna je rekapitulacija klasičnih teorija upravo stoga što ukazuje na važnost stvaranja sustavnoga korpusa znanja umjesto disciplinarne kompleksifikacije koja je većinu socioloških radova proglasila izlišnima i nepotrebnima. Dakako, teorija kontinuiteta ne zasniva se nužno na činjenici da je sociologija pravocrtan i neprekinut slijed napredovanja u poznavanju društva te da se jedan svjetonazor skladno nadopunjuje s drugim.

Naglašavanje različitosti

Upravo suprotno, naglašavanje različitosti, kako na sustavskoj tako i na povijesnoj razini, disciplinu čini dinamičnom i omogućava njezin razvoj. Unutardisciplinarna specijalizacija s jedne je strane omogućila sociologiji da se usredotoči na neke moderne aspekte društva koji nisu postojali za vrijeme klasika te da istodobno ustanovi metodološku specifičnost problema koje proučava. S druge strane, takva je specijalizacija marketinški trik kojim se sociologija želi učiniti komercijalnom, pretvarajući sociologe u podanike marketinških agencija i istraživače tržišta, upravo opsesivno naglašavajući empiriju i uvjerenje da puka statistika bez primjerene teorije može reći sve o društvu i društvenim promjenama. Trend tržišne isplativosti dobrano je uzdrmao same temelje discipline, istodobno ostavljajući prosvjetiteljsku dogmu o transparentnoj i racionalnoj spoznaji društva netaknutom, u što se može uvjeriti svatko tko je imao prilike baviti se sociologijom na nekom od anglosaksonskih sveučilišta. Kalanjeva knjiga stoga je dvostruko vrijedna: kao iscrpan priručnik klasičnih socioloških teorija i kao zagovaranje povratka temeljima discipline za koju sterilna i utilitarna empirija znači veću opasnost od zaborava ili teorijske rekonstrukcije.Tonči Valentić