NA VODI BEZ VODE

NA VODI BEZ VODE

U mnogim je komponentama Aida ostala na razini dobrih, ali nerazrađenih ideja. Jedino je stabilan bio glazbeni dio predstave (ako zanemarimo povremeno raspadanje na početku)

Aida Eltona Johna i Tima Ricea nastala je nakon filma Kralj lavova, čiji je uspjeh ponukao tvorce da skladaju još jedan mjuzikl. Možda im je apetit bio prevelik kada su odlučili preraditi operu Giuseppea Verdija, ali je tragična ljubavna priča između egipatskoga kapetana i nubijske (u Verdija etiopljanske) princeze bila zamamna. Moglo bi se čak reći da su Linda Woolverton, Robert Falls i David Henry Hwang libreto Antonija Ghislanzionija (koji i danas slovi kao preslab u odnosu na Verdijevu glazbu) uspješnije pretočili u tekst od sama Ghislanzionija. Dotičući povremeno suvremenost (početak i završetak u arheološkom muzeju), skrećući u aluzije na politiku i smijući se ženskoj opsesiji modom, Woolverton, Falls i Hwang razvili su strastvenu ljubavnu priču - klasično tragičnu (zaljubljuju se pripadnici dvaju zaraćenih naroda), ali s ostatkom, odnosno s otvorenom mogućnošću za happy end.

DVIJE FIGURICE

Kada je Komedija naslovne uloge Johnove i Riceove Aide povjerila Renati Sabljak (Aida) i Đaniju Stipaničevu (Radames), te kada je svečanu premijeru najavila na jarunskom jezeru (premijera je, nakon nekoliko odgađanja zbog loše vremenske prognoze, održana 3. srpnja 2005) činilo se da je uspjeh predstave bio zajamčen. No, pozornica je pojela predstavu. Unatoč izvanrednim glasovnim interpretacijama, dva su se nositelja radnje (gledana s tribina) činila kao dvije figurice silno uvećanih glasova. Pozornici je definitivno nedostajala bogatija scena.

Ovaj put, Komedijin kredo manje je više nije funkcionirao. Igre svjetla (zlatno, žuto, crveno, smeđe, plavo) i jednostavno ocrtani obrisi piramide u pozadini s minimalnim brojem rekvizita nisu uvjerljivo dočarali moć, veličinu i raskoš starog Egipta. Kada je, u trenutku Faraonove svečane objave skorog vjenčanja Amneris s kapetanom Radamesom, pozornicu ispunilo više glumaca, vidjelo se da bi scene sa još po nekim statistom i mnogo više scenskih pomagala djelovale bogatije i raskošnije. (A da ne spominjem neiskorištene mogućnosti jarunskog jezera: da su kapetanove lađe naslikane, da ropkinje peru rublje na podu, a ne u pravoj vodi, da Amonasro bježi uz pomoć umjetnog dima koji glumi valove, da Mereb pogiba na zamišljenom morskom molu - sve to uz silnu prekrasnu vodu koja okružuje pozornicu djeluje nevjerojatno bijedno i nemaštovito.)

Drugi je par rukavica loša interpretacija dijaloškoga teksta. Izvrsni pjevači pokazali su se daleko lošijim glumcima, pa su neugodne tišine dok se Radames divi divljoj Aidi ili dok uvrijeđena Amneris izlazi s pozornice doista usporavale ionako odveć polagan tijek radnje. S druge strane, Radamesova ljutnja, iskazana Stipaničevljevom kratkom reprizom pjesme Sunce hrabrima sja, snažno je zaokupila iskazujući navrle osjećaje uz pomoć samo nekoliko otpjevanih tonova. Renata Sabljak nešto se bolje snašla glumeći Aidu kao romantičnu junakinju, rastrzanu između unutarnje snage i tihe tuge, između vjernosti Domovini i ljubavi prema neodoljivom Radamesu. Osobito je snažan bio završni broj prvog čina, Nubija, koji je rastao iz osjećaja potpune nemoći (zarobljavanje kralja Amonasra prelilo je čašu) do sve većeg osjećaja nade. Za razliku od Nubije, Ples plašta, koji je također predvodila buntovna i duboko zaljubljena Renata/Aida, činio se mlakim (a plašt je u svemu tome imao minimalnu ulogu). Renata Sabljak i Đani Stipaničev vizualno i glasovno doista su par iz snova, ali na glumačkom dijelu svojih uloga moraju više poraditi.

Odlična koreografija

Treća u ljubavnom trokutu, razmažena i nesretna Amneris, činila se postojanijom u nastupu. Možda je tomu pridonijela činjenica da je Amnerisina uloga ipak sporedna, pa glumica/pjevačica nije bila toliko eksponirana. No činjenica je da je Danijela Pintarić odglumila razmaženu plavušu koja ništa ne razumije. Osobito se to vidjelo u pjesmi Stil - revija, koju su kostimografkinja Mirjana Zagorec i scenograf Ivo Knezović u hipu pretvorili u modnu reviju. Zastranjenje je bilo predviđeno scenarijem i posve u stilu suvremenih iskoraka u prvom dijelu mjuzikla. A Pintarić se i tijekom razvoja priče mijenjala kao što joj je sugerirao tekst - postala je ozbiljnija te je na kraju sigurno preuzela Faraonovu ulogu izričući tradicionalnu osudu Radamesu i Aidi (šteta što režijski ta Liebestot nije imala više dubine i značenja).

Osim možda Zosera (Ervin Baučić dao je sve od sebe da glazbom oživi lik, premda je i tu nedostajalo nešto osobnog začina), ostali protagonisti samo su ruke koje guraju Radamesa i Aidu prema nesretnoj sudbini. Vlado Kovačić kao Faraon ničim nije pokazao veličinu vladara i tešku bolest koja ga proganja (premda je njegova bolest prvi korak zbližavanja Amneris i Aide), a drugi kralj Amonasro (Ljubo Zečević) prije je nevažni lik i kamen smutnje nego kralj. Igor Barberić posve je nedorastao ulozi Mereba. Svoje je dionice solidno otpjevao, ali je rečenice izgovarao umjetno poput dječarca na školskoj predstavi. Čudi me da redateljica Dora Ruždjak-Podolski nije više iskoristila njegove plesačke sposobnosti, jer Barbarić daleko bolje funkcionira kao koreograf, a to pokazuju izvrsne plesne točke osobito muškoga dijela ansambla.

Scenski minimalizam

Kostimi su, u skladu s minimalističkom scenografskom koncepcijom, bili na razmeđi između suvremenog i staroegipatskog, ne odlučujući se zapravo ni za jedno ni za drugo. No, zanimljiva je ideja da se nubijska princeza-ropkinja do kraja ostavi u neuglednoj smeđoj haljini (čak su ostali nubijski robovi odjeveni u daleko življe boje), ali da se Amneris odjene u haljinu holivudskoga tipa koja odskače od ruha svojih sluškinja (koje također sudjeluju u njezinim malim ženskim zadovoljstvima).

U mnogim je komponentama Aida ostala na razini dobrih, ali nerazrađenih ideja. Jedino je stabilan bio glazbeni dio predstave (ako zanemarimo povremeno raspadanje na početku). Pjevački je ansambl iskušan u drugim predstavama (doduše, prateći glasovi chorusa povremeno su djelovali dosta šturo), a malen, ali iskusan orkestar predvođen dirigentom Dinkom Appeltom i - ako smijem spomenuti - rasplesanim Hrvojem Rupčićem među mnoštvom udaraljki, nastojao je sve to skupa oživiti i pokrenuti. No bez mnogo uspjeha jer ih je stalno kočio taj nesretni dijalog. Jasno, od glazbenika se tražilo samo da sviraju, a od pjevača i da glume...

Irena Paulus