MUŽ JEDNE RIJEČANKE

MUŽ JEDNE RIJEČANKE

Richard Swartz, Kuća u Istri, prev. Štefica Martić, Durieux, Zagreb, 2005.

U jeku tekućih afera i opće panike oko legalnosti i etičnosti prodaje hrvatskih kuća strancima, jedan od tih stranih građana ne samo da se uopće ne srami javno priznati kućevlasničke aspiracije, nego je odlučio na njima i dodatno profitirati. Možda pritom najmanje od svega čudi da vlasnik originalne poslovne ideje dolazi s dalekog sjevera. Doduše, u istinitost prve polovice gore navedene tvrdnje moguće je malo posumnjati budući da švedski novinar Richard Swartz svoje kupovne ambicije javno iznosi u fikcionalnom obliku, no određena medijska pozornost koju je svojim istupom izazvao nije nimalo fikcionalna stvar. Swartz se proteklih godina već osvjedočio da Istočna Europa može biti vrlo zahvalna literarna tema - zbirkom istočnoeuropskih eseja Room service iz 1999, naime, stekao je zavidnu svjetsku popularnost. U svojem najnovijem djelu, i prvom romanu, Swartz je odlučio malo suziti svoju geografsku perspektivu, bacivši oko na Istru, ili točnije, na jednu kuću u Istri.

Opsjednutost

Junak ove odiseje s dosta autobiografskih elemenata neimenovani je muž jedne Riječanke. Dok provodi ljeto u ženinoj kućici u istarskom mjestašcu Pelegrinu, smještenu u neposrednoj blizini Buzeta i nedaleko talijanske granice, počinje ga očaravati prazna susjedna kuća. Prvi zabrinjavajući znak njegove opsjednutosti žena uočava jedne nedjeljne noći za punoga mjeseca, kada se njezin dragi vraća kući krvavih ruku - rasjekao ih je u pokušaju da preskoči susjedni zid i pobliže razgleda kuću. Tijekom sedam vrućih dana srpnja njegova opčinjenost njome doseže vrhunac i njegova žena, koja ga u početku nije odveć odvraćala od naizgled bezopasna zanimanja za građevinu, prisiljena je krenuti u akciju.

No, njezin prvi zadatak samo je učvršćuje u uvjerenju da je njezin muž razvio prilično iracionalnu opsesiju. Naime, od nje zahtijeva da posjete sumještana s kojim on inače uopće ne razgovara, čak ga i ne pozdravlja, kako bi s njim raspravio činjenicu da je na zemljištu neposredno ispod njegove fantomske kuće zasadio krumpire. U mučnu razgovoru koji slijedi kuća i krumpiri spominju se tek na samu kraju, a Swartz se uglavnom koristi tom prigodom da raspravi neka opća pitanja o podrijetlu i značenju obitelji te demonstrira novostečeno znanje o istarskoj prirodi i mentalitetu. Nakon što je ozbiljniji sukob ipak spriječen s dolaskom oluje, žena se odlučuje konkretnije pozabaviti problemom kuće ne bi li malo popravila mentalno stanje dragoga. No, na njezinu putu da, za početak, dozna tko su zakonski vlasnici kuće, ispriječi se mjesno stanovništvo, oportunistički odvjetnik te državna administracija. Dodatan je problem i što gospodin muž ne govori ni hrvatski ni talijanski pa tako sve procedure vezane uz njegovu kuću idu preko njegove žene, kojoj čitava stvar sve više počinje ići na živce, što se i očituje u njezinoj sve šturijoj prevodilačkoj izvedbi. Zapravo, čitavu priču i doznajemo iz njenih usta.

Mnogo priče i malo akcije

U Kući u Istri u opisanih se sedam dana realno događa malo toga konkretnog, uglavnom se razgovara tako da se glavna tema naizgled pokušava što više zaobići. Tako se umjesto o spornom povrtnjaku priča o sličnostima između članova obitelji, umjesto o zemljišnim knjigama o cesti do Pelegrina, umjesto zakonskih vlasnika razotkrivaju se tajne dobre gradnje, a umjesto o konkretnim brojkama i uvjetima kupoprodaje raspravlja se o bubrežnim bolestima i opisima životinja u literaturi.

Konkretnu i prilično jednostavnu ideju o iracionalnoj želji stranca za posjedovanjem kuće čiju unutrašnjost nikada nije vidio, Swartz je ovdje iskoristio tek kao okvir za oslikavanje mentaliteta jednoga prostora i njegovih ljudi te povijesne slike vremena koje je taj mentalitet oblikovao, za analizu međuljudskih odnosa (bračnih, obiteljskih, prijateljskih i susjedskih) te utjecaja povijesnih i društvenih zbivanja na neke obične ljudske situacije. Zbog toga je njegov roman sličniji njegovim prethodnim esejističkim radovima nego nekom isključivo fikcionalnom književnom djelu.

Kao i prije, Swartz definitivno pokazuje zavidnu razinu znanja i razumijevanja za regiju i povijesna previranja o kojima piše, no ustrajavanje na pojedinim motivima (primjerice na gotovo deset stranica energično se raspravlja o izgledu i sličnosti između pojedinih članova obitelji susjeda Dimitrija ili trenutnom društvenom položaju odvjetnika Franje) uništava svaku dinamiku i eventualnu zanimljivost pojedinih njegovih preciznih zapažanja. Sveukupnom napornom dojmu definitivno pridonosi i Swartzovo zbijeno pisanje, bez podnaslova, ulomaka ili uobičajenih, kratkih dijaloga. Kao jedinu doista dojmljivu i intenzivnu epizodu u ovoj knjizi ipak treba izdvojiti trenutak kada susjed Dimitrij posjećuje glavnu junakinju dok njezin muž navečer spava. Napetost situacije i fascinantan prikaz ljudske psihe ovdje razotkrivaju neke Swartzove trilerske potencijale. No, možda za neku sljedeću knjigu.

Kraj bez poente

Kada bi se zanemarila brojna tematska skretanja i društveno-politička promišljanja, čitava bi se osnovna radnja Kuće u Istri mogla ispričati na samo nekoliko stranica. Možda bi tek manjih problema bilo sa završetkom romana, koji zapravo nimalo ne djeluje poput nekog konačnog razrješenja ili točke, nego otvara mogućnosti za nove dodatne zaplete i tumačenja pa čitatelja ostavlja u uvjerenju da sada slijedi - nastavak. Krajem bez poente, kao i dijalozima i razmišljanjima u kojima iznosi svoja viđenja, a koji su najčešće na granici nadrealnog i u najmanju ruku kafkijanski, stalnim i napornim detaljnim razrađivanjem misli i niti razgovora svojih junaka te zgusnutim spisateljskim stilom, Swartz je na najboljem putu da opasno iživcira čitatelja pokušavajući možda i odveć vjerno dočarati apsurdnost nekih životnih situacija.

Njegova slika jedne ne tako nerealne situacije možda i nije daleko od istine, a neka su njegova zapažanja svakako vrlo inteligentna i duhovita, no, u konačnici, Kuća u Istri dosta je komorno i hermetično djelce (čak pomalo dramskih kvaliteta) s malo akcije i puno priče te neuobičajeno mnogo energičnosti, nažalost, najvećim dijelom posve neefikasno uporabljene. Jelena Gluhak