Mikroorganizmi i makroproblemi

Mikroorganizmi i makroproblemi

Mnoge niše u rupičastoj priči zadivljuju scenskom izvedbom, a ni fokusiranje na običnog čovjeka ne pati od preočitih klišeja

Wells je bio genijalac. I Welles je bio genijalac. Prvi - H.G. Wells, autor je znanstveno-fantastičnog romana Rat svjetova iz 1898, istovremeno maštovita eskapizma o invaziji izvanzemaljaca, i lucidna navještaja stvarnih Ratova svjetova, odnosno svjetskih ratova. Drugi - Orson Welles, autor je radiodrame nastale prema Wellsovom romanu koja je 1938. - godinu dana prije početka Drugog svjetskog rata, svojom uvjerljivošću izazvala nevjerojatnu paniku među slušateljima. Obojica - britanski pisac i američki redatelj, dobro su znali kako užariti limbički sustav svoje publike. Čitalačke i slušalačke. Najstrašnije je ono što se naslućuje. Najintrigantnije je ono što se ne vidi. Najdojmljivije je ono što se zamisli.

Wells i Spielberg

Ni s filmom stvari ne stoje drukčije. Majstor filmskog suspensa Steven Spielberg još od svojih televizijskih početaka (Dvoboj) i prvih blockbustera (Ralje) znalački vodi gledatelje kroz brzace priča kojima je nagovještaj ključni element. Doda li se tomu da je Spielberg, također rano u karijeri, postao jedno od vodećih redateljskih imena znanstvene fantastike na filmu (Bliski susreti treće vrste), malo je tko mogao posumnjati u uspješan ishod njegove prilagodbe Wellsova literarnog klasika. Samo je bilo pitanje hoće li ovaj holivudski wunderkind nadmašiti scenskog wunderkinda Orsona Wellesa. Slika iz 2005. protiv zvuka iz 1938. Visokobudžetni filmski spektakl protiv skromno producirane radioemisije. Jedan talent sučelice drugom. I dok je Wellesova bravura na radiovalovima i sama postala događaj, glasovit baš kao i izvorni roman, Spielbergov film tipičan je ljetni kinohit. Bučan, silovit i prolazan. Dakako, u njegovom se Ratu svjetova može vidjeti i čuti štošta što potvrđuje jedinstveni redateljski dar, ali je Spielbergova reinterpretacija istoimena

književnog predloška odveć nedorečena za ocjene o upečatljivoj cjelini. Razočaranje? Ne, nego manjak svježine i logike koje bi iznadprosječne fragmente filma - furiozni početak invazije, generiranje jednako pogubne panike i politički kontekst 11. rujna, povezale u samorazumljivo i dugovječnije djelo.

Možda je osnovni problem filma scenarij Josha Friedmana i Davida Koeppa. Njih su se dvojica, naime, toliko odmakla od Wellsovog spoja dobrohotne naive i zloslutnog vizionarstva, da film pati od krize identiteta. Da nije unaprijed istaknuto kako je riječ o adaptaciji Wellsovog romana, po čemu bi se to moglo zaključiti? U međuvremenu je snimljeno toliko filmova o napadu neprijateljskih izvanzemaljaca da bi se svaki od njih mogao, makar okosnicom, povezati s izvornim tekstom. U tom je smislu Dan nezavisnosti Rolanda Emmericha znatno efektnije, uzbudljivije i konotativnije preslikavanje Wellsovih ideja stoljeće kasnije. Uostalom, i kod Emmericha su napadači bešćutni istrebljivači iz svemira, i njima se suprotstavljaju pojedinci koji u danim okolnostima postaju junaci, i tamo je ljudsko oružje nevidljivo golim okom. Wells je predvidio mikroorganizme. Emmerich se dosjetio računalnih virusa. A Spielberg?

Spielberg ostaje dosljedan pročitanom, ali čini dvije greške. Prvo nepotrebno ubacuje uvodnu i zaključnu naraciju koje djeluju odveć školski i docirajuće. Tako je već u prvom kadru jasno kako će film završiti: mikrobima koji će inficirati izvanzemaljske agresore i spasiti čovječanstvo, nesvjesno da su mu najmanji sustanari na planetu ujedno najmoćniji saveznici. Druga je greška brzopleti rasplet bez ikakvog faktora iznenađenja, ali zato s dozom udarne patetike koja ne dopušta žrtve u ime hepienda. Na taj način istanjen scenarij jednostavno ne uspijeva prikriti ni najmanje nelogičnosti. A osobito ne dubioze poput činjenice da tako tehnološki superiorna vrsta koja je invaziju planirala milijunima godina nije unaprijed napravila najobičniju mikrobiološku analizu tla i zraka. U tom su slučaju anti-E.T.-ji doista zaslužili da ih pokosi obična gripa. Srećom.

Zadivljujuća scenska izvedba

Na sreću mnoge niše u rupičastoj priči zadivljuju scenskom izvedbom, a ni uobičajeno fokusiranje na običnog čovjeka ne pati od preočitih klišeja. Tom Cruise uvjerljivo tumači vozača dizalice Raya čiji će vikend s dvoje otuđene djece koja nakon razvoda žive s majkom, postati ne samo bitka za elementarno preživljavanje, nego i podjednako teška borba za stjecanje naklonosti svojih najbližih. Iako Cruisov lik nije remek-djelo slojevitosti, glumački je superstar veoma dobro pristupio poslu držeći pod kontrolom i svoje dvoje filmske djece - Dakotu Fanning kao Rachel i Justina Chatwina kao Robbieja.

Ostala poznata glumačka imena - Tim Robbins i Miranda Otto, u svojim su epizodama dali optimume, dok je gdjegdje maksimum dao sam Spielberg promišljeno kombinirajući maestralne specijalne efekte u stilu filmova katastrofe i vizualno rafinirane kadrove sjajnih kompozicija. U svemu tome izvanzemaljci su ostali u drugom planu, a s obzirom kako su pripremili invaziju, čovječanstvo može odahnuti. Gledatelji pak uzdahnuti što Wellsa i Wellesa u filmu nema barem malo više... Boško Picula