Manjak hrabrosti?

Manjak hrabrosti?

Unatoč prigovorima, Bitange i princeze posjeduju neke vrline zbog kojih je serija makar povremeno vrijedna gledanja

Zahvaljujući katastrofalnim projektima Moja kućica, moja slobodica, Zlatni vrč i (tek donekle podnošljivijem) Naši i vaši, navodnim humorističnim serijama u kojima su kao vrhunci duhovitosti gledateljima nuđene prizemne dosjetke i reciklirani prastari vicevi babe Ikače i Štefa iz Klanjca, na svaku bučno najavljivanu domaću seriju humorističnog predznaka tuzemna je publika, poput Pavlovljeva psa, naučila reagirati mrštenjem i sumnjičavim podizanjem obrva. Nažalost, takva je reakcija uglavnom uvijek opravdana, jer su se iole viša gledateljska očekivanja dosad redovito nasukavala na scile i haribde neduhovitosti, nemaštovitosti i nedarovitosti autora TV-serijala, čiji su konačni proizvodi u zabave željne publike redovito izazivali grčeve u želucu. Jasno, ne od smijeha, nego ponajprije od osjećaja nelagode i stida.

Liječenje humorom?

Nakon što je Nova TV još prošle jeseni serijom Naša mala klinika (svojevrsnom parafrazom Bolnice na kraju grada sa zbunjenim doktorom Guzinom na mjestu požrtvovnoga doktora Sove), unatoč svim zamjerkama ipak napravila određeni kvalitativni pomak u prezentaciji televizijskoga humora, nacionalna je dalekovidnica s Prisavlja kao odgovor odlučila emitirati prvi hrvatski sitcom. Razumljivo, producent Ivan Maloča iz agilnog Interfilma rješenje je pronašao u preuzimanju klasičnih i nebrojeno puta potvrđenih pravila američkih situacijskih komedija, konkretno iznimno popularnih i nakon punih deset godina emitiranja nedavno ugašenih Prijatelja. Anticipirajući skoru povampirenu dugmemaniju, Maloča i scenarist i redatelj Goran Kulenović (autor vrlo solidna srednjometražnog filma Ravno do dna, u kinima prikazivana u sklopu omnibusa 24 sata), svoj su projekt odlučili nazvati Bitange i princeze, niječući pritom svaku sličnost sa spomenutim Prijateljima.

Iako su Bregović i Bebek na pitanje »Bitanga i princeza par?« svojedobno ponudili nedvosmisleni odgovor »Ooooo, ne ide to!«, Kulenović i povremeni suscenarist Ivan Goran Vitez iz tjedna u tjedan upinju se gledateljstvo uvjeriti u suprotno. Serija prati (ne)zgode petero ekscentričnih i otkačenih mladih ljudi koji započinju samostalan život, te igrom slučaja postaju cimeri, odnosno susjedi. Iako su uloge bitangi dodijeljene mahom poznatim glumcima, jedina je zvijezda među njima milijunaš Tarik Filipović, koji razmjerno nezainteresirano i odveć samodopadno glumi odvjetnika Tea, papučara kojega je nedavno ostavila supruga. Uz raspoloženoga Renéa Bitorajca u ulozi narcisoidnog i bahatog Robija, vječnoga studenta luda za ženama i nogometom, muški dio glumačke postave upotpunjava odlični Hrvoje Kečkeš, zasigurno najbolji glumac u seriji, čija se izvedba lika razmaženoga mamina sinčića Kaze odlikuje uvjerljivom notom običnosti, ljudskosti i topline. Princeze Irenu, praznoglavu manekenku i prototip tipične plavuše, te zbunjenu Luciju, dobrodušnu videotekarku koja nema pojma o životu, uvjerljivo utjelovljuju Mila Elegović-Balić i Nataša Dangubić.

Najveći problemi serije ne leže u ujednačenim i razmjerno solidnim glumačkim nastupima, kao ni u korektnoj Kulenovićevoj režiji, nego ponajprije u prilično budalastim i priglupim protagonistima čije nas svakodnevne prekonstruirane i odveć nategnute životne nevolje teško uspijevaju nasmijati, te u ne osobito maštovitim sižejima pojedinih epizoda, čiji zapleti prečesto započinju time da jedan od likova pogrešno pretpostavi da ga netko želi ubiti.

Unatoč prigovorima, Bitange i princeze posjeduju neke vrline zbog kojih je serija makar povremeno vrijedna gledanja. Riječ je ponajprije o maloj ulozi Mile Kekina, frontmana Hladnog piva koji s primjerenim ironičnim odmakom glumi erotomana i strastvena ljubitelja pornića. Uz njega, tu je i niz poznatih osoba (Nina Badrić, Indira Vladić Mujkić, Igor Mirković, Duško Čurlić...), koji nastupaju u duhovitim (auto)ironičnim cameo-rolama. Premda se tijekom prvih nekoliko epizoda činilo da će serija obilovati zgodnim meta- i filmofilskim dosjetkama (umirovljenika Freda od kojeg bitange i princeze unajmljuju stanove glumio je Fred Kremenko - Josip Marotti, a njegovu uskoro pokojnu suprugu karakterom identičnu stanodavki iz Matanićevih Finih mrtvih djevojaka upravo Inge Appelt), čini se da je autorima ubrzo ponestalo daha i nadahnuća. Ipak, iz povremenih izleta u politički nekorektan humor i satiričnih osvrta na medijsku sliku Hrvatske, danih uglavnom kroz prikaz kaotičnog stanja na Staroj TV, može se naslutiti da Kulenoviću ne nedostaje ideja, nego da mu možda manjka hrabrosti.

Jer, Bitange i princeze tek su benigna eskapistička humoristična serija namijenjena neobveznom gledanju i osuđena na brzi zaborav.Josip Grozdanić