KONKRETNA RJEŠENJA

»Čovjek i prostor«, mjesečnik Udruženja hrvatskih arhitekata, gl. ur. Zdravko Krasić, god. LII, br. 3 - 4, 2005.

Najnoviji broj »Čovjeka i prostora« koncepcijom se razlikuje od uobičajene prakse časopisa. Prema riječima Maroja Mrduljaša, izostale su uobičajene rubrike i kolumne, a broj je sklopljen »od dva velika tematska bloka: nominacija za godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata i natječaja u provedbi Društva arhitekata Zagreba. Te dvije teme, nagrađena realizirana i nagrađena neizgrađena arhitektura, lijepo se nadopunjuju.« Broj otvara razgovor s Josipom Uhlikom, dobitnikom nagrade UHA Viktor Kovačić za životno djelo. Zanimljivo je čuti mišljenje, iz današnje perspektive nataložena iskustva, o projektima u kojima je arhitekt i sam sudjelovao, a koji nam, većini, dotiču živote. Naime, osim Uhlikova rada u Rijeci na početku karijere, on je i jedan od idejnih tvoraca urbanističkog rješenja Novog Zagreba potkraj pedesetih i tijekom šezdesetih te projektant (uz Bernardija, koji je radio interijer) zagrebačke zračne luke Pleso, za koju je raspisan opći arhitektonski natječaj 1963. Ističući studiozne pripreme proučavanjem literature i obilaskom sličnih, tada, novih naselja po Europi, projekt Novog Zagreba Uhlik danas doživljava pozitivno te zaključuje »da je takvo stanovanje neusporedivo kvalitetnije od stanovanja u, na primjer, Donjem gradu. Novi Zagreb ipak predstavlja kvalitetu, iako još uvijek nedostaju neki planirani gradski sadržaji.«

Ipak, Uhlik smatra da je stanovanje u neboderu nužno zlo, a kao primjer tipološki najuspjelijega naselja ističe Jarun: »visina od četiri kata, dovoljna gustoća, ispravno mjerilo, postoji određena razigranost i tamo se čovjek osjeća ugodno«. Zračna luka Pleso šezdesetih je godina bila »jedna od rijetkih onodobnih zgrada u Zagrebu, koja nosi nešto od Miesa van der Rohea«. Osim toga, objekti u staklu i čeliku bili su tada novost za graditelje. Posebnost su Plesa skromne dimenzije »za čovjeka, a ne za avione«, koje su bile zadane zbog »strogo limitiranih sredstava« te smještaj u parku s kojim se zgrada, zahvaljujući transparentnosti staklene stijene, prožima.

Među djelima nominiranim za godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata istaknula bih obiteljsku kuću Kovačić-Šojlev u Zagrebu (autori: Krunoslav Ivanišin i Lulzim Kabashi), višestambenu zgradu iz programa POS u Delnicama (autori: Vladimir Kasun i Ivica Plavec), kuću Dimov u uvali Bobovišća na Braču (autor: Nikola Popić, o čijoj je arhitekturi bilo riječi i u posljednjem »Orisu«) te posebno projekt morskih orgulja u Zadru (autor: Nikola Bašić), koji pokazuje kako kvalitetna ideja i izvedba mogu oživiti, donedavno, mrtvi prostor zadarske rive.

Razgovor s članovima izvršnog odbora DAZ-a osvjetljava niz važnih točaka. To je ponajprije pitanje natječaja, koji su nakon poplave POS-ovih naglo zamrli pa je grad Zagreb zajedno s DAZ-om organizirao paket natječaja tijekom prošle godine. Taj je napor više nego dobrodošao. On je nužan jer tek s praksom, a ne pukim zadržavanjem na, ne osporavajući joj važnost, teoriji dolazi se do oživotvorenja ideja. O tome svjedoče finska iskustva, o kojima piše posljednji broj »Orisa«. Pozdravljamo i namjeru DAZ-a da ne ide »s velikim idejama, nego s toolbox-stvarima, down-to-earth-problemima«. Kao zaključak, publicirana su četiri natječajna rada. Ivana Rončević