Kocsis vs. Kocsis

Kocsis vs. Kocsis

Dirigiranje ipak nije jača (a zamalo je nikakva) strana glazbenički tako posebne osobe Zoltana Kocsisa, čija svestrana (ponajprije i ponajviše pijanistička) djelatnost i danas plijeni rijetkom izvornošću

I to je to: dijelom blistava, dijelom neblistava i zanatski priučena figura od sijede razbarušene mađarske megazvijezde Zoltana Kocsisa, u točki je visoka ključanja privela kraju međunarodno vrlo znakovitu zagrebačku koncertnu sezonu. U izvođački dvostrukoj ulozi uronivši u duboko plavetnilo filharmonijskoga trooktavlja (17. lipnja), jedan Kocsis (pijanist) vs. drugi Kocsis (dirigent) baš su efektno prikazali i dan i noć možebitna pretjerivanja u (ne)kontroliranoj afirmaciji svega što u glazbi znaju, umiju i (polu)umiju. A dirigiranje ipak nije jača (a zamalo je nikakva) strana glazbenički tako posebne osobe Zoltana Kocsisa, čija svestrana (ponajprije i ponajviše pijanistička) djelatnost i danas plijeni rijetkom izvornošću. U jednom segmentu pretvaranja mrtva slova (note) u glazbu biti stoga kopija nedostojna je rabota reda Kocsiseve veličine (a sličnih je obrata u pravoj globalnoj modi pretvaranja inače uglednih glasovirača, violončelista, orguljaša, čembalista ili violinista u maestro di capella već poveći broj!), što se zorno raspršila po taktovima zajedničkog nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom u Velikome Lisinskom.

Dva umjetnički posve različita poluvremena pratila su stoga Kocsisevo posljednje hrvatsko gostovanje, gdje će za odvijanja, recimo, klasičnoga solističkog sloga stara praksa istodobna koordiniranja cjelovitim planom glazbe u jednoj osobi prikazati najoptimalnije rezultate. I tu se Kocsis-pijanist kao vražji modernist s aristokratskim osjećajem za staro idealno priljubio uz Kocsisa-nazovidirigenta-moderatora u trbuhu orkestra, oko kojega se zbivala začudno pomaknuta, a po svim zanatskim i partiturnim parametrima logično artikulirana Beethovenova (bečka) glazba od 4. koncerta u G-duru.

Onaj drugi, sada i bečki i bonski titan u Pastoralnoj Šestoj, iz drugoga dijela rasporeda, pak, pod Kocsisevom je samo standardnom dirigentskom palicom doživio neugodan obrat s mlakim odjekom, a plošno putovanje po načičkanim bojama majstorove simfonije još je jednom povjerovalo u priču o varljivu suncu u sjaju od višekaratnoga zlata. I treba li to onda jednom Kocsisu od prezlatnih ruku za crno-bijelu klavijaturu, čija superiorna poigravanja baš na način betovenovskih vizura budućnosti, poput nedodirljiva kraljevića klavira odaju drsku lakoću sviranja. Čemu ranjivost gdje joj nema mjesta, a prostor širine još se širi do granica tako neobičnih agogičkih oblina s vagabundskim cerekom iza svake nove ritmičke formule s pripadajućim kolorističkim spustom.

A sve je to i mnogo, mnogo više od toga bio Zoltan Kocsis u lakoprstovnom sudaru s Beethovenovim 4. glasovirskim koncertom, čiji i mek i muški junački ton autoritativno napušta školu stečena znanja, a u obliku svejasnoće spoznaje svijeta oko sebe stvara pravila od nepravilnih i zato od krađe unaprijed zaštićenih kočiševskih bisera. Velemajstorstvo je doista tik uz razbarušene taktove za uvodni Allegro moderato, u hipu okrenut listak drukčije priče te s koralno eteričnom maglom iz središnjega razgovora klavira i orkestra jednako drukčije, jednako betovenovski, u sijelu razuzdana Ronda, prštavo dodirnuti vrhove vječne božanske vatre. Oprostiti je (a ne zaboraviti) onda epizodu s taktirajućim dirigiranjem Pastoralne i ljudski i kršćanski, a hraniti se na slici i prilici pravoga Kocsisa razlog pojačane uzbuđenosti njegovim klavirom, što je rijetko drukčije i poput unikatne biljke obranio boje prorijeđene zagrebačke pijanističke sezone.

A njome su po želji organizatora apsolutistički carevali i kraljevali paganinijevski vjesnici đavolja ćurlika od Stradivarijevih i Guarnerijevih violina. Od samozatajna Gringoltsa i Latice Honda Rosenberg do Bellova šoumenstva amazonska je prašuma pjeva egzotičnih ptica, sa čijega su se izvora do mile volje opijala mnoga žedna usta. I Maksim Vengerov u pričuvi je svoje naj-karijere imao i edukativni adut u rukavu s ficlekima salonske trivijale, a Vadim Rjepin i Grigorij Žislin s popudbine svjetskih guslača pokupili su i mlađahne, ali solidne sastave s hladnoga Baltika i hrvatski topla (splitskoga) Mediterana. Toplo je tu u susjedstvu zelena lašćinskoga brega bilo i za zagrebačkih kućnih koncerata u Salonu Očić, gdje su uz postojanost orguljskog mnogozvuka Ljerke Očić zvonile i kajde s međunarodnim predznakom američkoga violončelista Michaela Flaksmana, talijanskoga oboista Luke Vignalija te slovenskoga trubljača Stanka Arnolda.

Dirigentske snage protekle zagrebačke koncertne sezone načeo je još jedan nedirigent, a nekad vodeći pravac u poljskoj skladateljskoj moderni Krzystof Penderecki, što će u udruzi s pijanistom Barryjem Douglasom kao neusporedivo bljeđim interpretom predstaviti istoga, Kocsiseva Beethovena, a uz asistenciju Sinfoniette Cracovia. Na podiju Lisinskoga pojavio se i neopterećujući autoritet povijesnih interpretacija Ton Koopman te ponovno oduševio zaraznom svježinom i vitalnošću u pristupu glazbi od krvi i mesa. Nestašlukom igre kao stilom suprotstavljanja pomodnu filozofiranju oko glazbe u stopu ga je slijedio fenomenalno nepredvidljiv čelist Heinrich Schiff, prizivajući cilj slučajnosti kao tip izvorna muziciranja.

Hrvatski dirigent koji to životom i glazbeničkim djelovanjem već dugo nije Berislav Klobučar štiti drugu stranu medalje: štrausovski tamne i duboke, a kadšto i nategnute ideje o metamorfoznome junaku zalijeva iskustvenim mirom, uporno, tvrdoglavo i dosljedno bježeći od reflektora pozornice, ali i od mikrofona i pera novinarske sile. Raphael Fruehbeck de Burgos i osobito Riccardo Chailly čista su suprotnost, što u dobro režiranoj paleti marketinških poruka zazivlje i sjaj i bijedu junakova (umjetnikova) postojanja. Možda poput ptica bez pjevica za Muzički biennale Zagreb, u čijemu su prošloproljetnome katalogu pridodani Svjetski dani glazbe dali šarenicu od svega pomalo, a do novoga i novoga (a istoga) kruga izbora odavde do vječnosti.