KLIMATIZIRANA MIZANSCENA

KLIMATIZIRANA MIZANSCENA

Kockar nije samo Mahowny, nego i redatelj filma Richard Kwietniowski, koji je sav ulog stavio na Hoffmana, natjeravši ga da napokon izađe iz sjene

Postoje glumci iz sjene, koje ćemo možda prepoznati na ulici i sjetiti se da smo ih negdje vidjeli, na velikom platnu ili na stranicama nekog časopisa, ali nikako ne znamo povezati te dvije stvari. Sporedna uloga za njih ne mora biti nikakva velika nepravda. Naprotiv, upravo oni imaju tu čast da nas svojim umijećem oduševe čim se pojave na ekranu i spase film. Jedan je od takvih glumaca i Philip Seymour Hoffman. U Moćnom Mahownyju on je neurotičan i vrlo potišten bankar koji obožava rebarca i kocku, premda pobjeđuje samo da bi dobio novac s kojim bi i dalje mogao gubiti. No, kockar nije samo njegov Mahowny, nego i redatelj filma Richard Kwietniowski, koji je sav ulog stavio na Hoffmana, natjeravši ga da napokon izađe iz sjene. Može li taj adenoidni glumac, koji se ispred kamere ponaša kao da nikad nije uspio isprati nos začepljen golemim količinama katara, pa vječno stenje poput pervertita koji u parku vreba maloljetnu žrtvu, prebaciti čitav film na svojim plećima?

S obzirom na užitke koje nam je Hoffman pružio u ranijim izdanjima, mahom kao epizodist, odgovor je potvrdan, pa makar se u svojoj pojavnosti oslanja na lik koji je portretirao u Sreći. Dok tamani rebrica, gubi na kocki, iscrpljen napušta kasino u šest sati ujutro i nanovo sjeda za kockarski stol već nakon četiri sata, on se doima kao da će ubrusom obrisati onu istu spermu koja mu je u Sreći poslužila kao ljepilo za razglednicu. A puhanje je postajalo sve teže kada se u onim rijetkim prilikama hrpa dobivenih žetona uvećavala uz ovacije posjetitelja koji ga promatraju s balkona kasina, kao da se nalaze u teatru. Premda u filmu postoje kladioničari sumnjive prošlosti, detektivi, videonadzori i perači novca, Atlantic City Richarda Kwietniowskog nije Las Vegas Martina Scorsesea. U njegovu filmu nije prolivena nijedna kap krvi. A jedini ispaljeni meci bankovne su revizije koje Mahowny izbjegava u vještim piruetama. Autorova kamera gotovo da ne napušta mramorne interijere banaka, prazne garaže, terminale zračnih luka i dvorane kasina. Između banke i kasina nema nikakve razlike. Sastanci njihovih menadžera jednaki su i događaju se u istim antiseptičnim prostorijama s golemim stolovima od fina drva. A službenice na šalterima banke i one na blagajni kasina odjevene su u iste ružne bluzice. Autorova hermetična priča ostaje zbijena između dva raskošna plana s golemim vodopadom koji se ukazuje u uvodnom i finalnom kadru kao snažan kontrapunkt, kad Mahowny i Belinda napokon izađu na zrak i postanu sretni zajedno (sličnom strategijom koristi se i Wong Kar-wai u Happy Together, samo što Niagaru zamjenjuje Iguasu). No koliko je klimatizirana autorova mizanscena, toliko se njegovi sintetični junaci sa svojim ružnim bluzama, neuglednim odijelima, preuskim kravatama, preširokim naočalama i plavim perikama doimlju kao da su pobjegli sa stranica Pekarovih stripova. Izvrsna Minnie Driver u dosad ponajboljoj ulozi Mahownyjeve jednako neurotične cure Belinde nešto je poput plavokose varijante Pekarove neurotične dragane Joyce Brabner (šifra: American Splendor). A vlasnik kasina uvijek je fenomenalni John Hurt. Jer, filmovi Richarda Kwietniovskog i nisu ništa drugo nego komedije pomahnitalih strasti u kojima mu se glumci vraćaju. Samo što je u filmu Love and Death on Long Islandu strast njegova ostarjela dendija (opet odlični John Hurt) fiksirana na ljudski lik (Jason Priestley), pa samim time postaje još ubojitija u svojoj ridikuloznosti. Sada je ona fiksirana na kocku i nekako prigušena. Ali u njegovu smirenu filmu ima mnogo toga u čemu se može uživati.Dragan Rubeša