Izgubljena duša

ANTOLOGIJA SVJETSKE KRATKE PRIČE U IZBORU BORISA MARUNE

Izgubljena duša

Ben Hecht

Uskoro će svanuti zora. Čovjek u ćeliji nije mogao spavati. Odjenuo se. Stajao je gledajući kroz mali prozor s rešetkama noć što iščezava i odlazak zimskih zvijezda.

U ćeliji su također bila dvojica snažnih ljudi umornih, otečenih neobrijanih lica. Oni su zurili u zidove ćelije neobičnom volovskom postojanošću.

Onda su, kao svladani tajanstvenom znatiželjom, svrnuli pogled prema čovjeku na prozoru s rešetkama i ispod oka gledali preko njegova ramena na prve boje zore.

Pojavio se i četvrti čovjek.

Dvojica snažnih ljudi pozdravila su ga s neočekivanim poštovanjem u glasovima.

»Zdravo, doktore«, rekao je prvi.

»Koliko je sati«, rekao je drugi.

Vrata na ćeliji bila su otključana. Doktor je ušao. Uzeo je malu srebrnu olovku iz džepa na prsluku i započeo je valjati natrag i naprijed između palca i prstiju. Onda je usmjerio pogled na nezasjenjeno električno svjetlo koje je gorjelo visoko gore u ćeliji. Bio je vrlo uzbuđen.

»Zdravo«, rekao je on.

Onaj se na prozoru okrenuo. Nasmiješen.

»Kako se osjećate?« upitao je doktor, nastavljajući sa srebrnom olovkom.

Onaj na prozoru stresao je glavu s prilično neobičnom dobroćudnom uglađenošću.

»Nisam dobro spavao«, odgovorio je on. »Pretpostavljam da uzrujavanje nimalo ne pomaže. Ali… dobro… upravo sam govorio s ovom dvojicom ljudi koji su bili dovoljno dobri da mi prave društvo. Vidite, nalazim se u neugodnu škripcu… Ne znam tko sam.«

Doktor je trepnuo očima. Onda se okrenuo i zurio u dvojicu snažnih ljudi. Oni su izgledali silno nedokučivo - čak i za snagatore. Doktor je spremio srebrnu olovku i izvukao crnu kožnu kutiju iz džepa na svom kaputu. Otvorio je i izvadio stetoskop.

»Samo formalnost«, promrmljao je on. »Raskopčajte košulju, molim.«

Stavio je instrument na čovjekova prsa i slušao.

»Vrlo neobično«, progovorio je nakon duge stanke slušanja. »Normalan. Apsolutno normalan rad srca.«

Dvojica snažnih ljudi kimala su mehanički, ali korektno. Postoji stanovita etiketa kimanja i zurenja koju laici ponosno primjenjuju u odnosu s profesionalcima.

»Ne znam tko sam«, nastavio je čovjek na prozoru u lagano povišenu tonu, zakapčajući košulju. »Osjećam se u redu, doktore. Ali nemam blaga pojma« - neobičan, dobroćudan smiješak poigravao je ispričavajući se iza njegovih riječi - »nemam blaga pojma kako mi je ime. Pretpostavljam da službenici rade mnogo i sve što mogu… da bi ustanovili. Ali to mi pomalo ide na živce. Sreća je da imam smisla za humor. Inače. U redu. Zamislite da se nađete u zatvoru. I jednostavno ne znate tko ste dođavola ili odakle dolazite. Pretpostavljam da su me pokupili dok sam lutao uokolo. Pa ipak, ne čini mi se pravednim staviti čovjeka u zatvor. Mogli su biti toliko pristojni da pomisle na bolnicu. Ili hotel. Ja neupitno imam obitelj koja je zabrinuta. Znate, pokušavam otkriti kakva sam vrsta čovjeka. To je vrlo zanimljivo. Primjerice, ja sam očigledno obrazovan i nenavikao na zatvor.«

Doktor se okrenuo prema dvojici snažnih ljudi. Oni su slegnuli ramenima. Doktor je žurno pogledao na ručni sat.

»Koliko je sati?« upitao je tihim glasom jedan od snažnih ljudi.

Onaj na prozoru uzdahnuo je i nastavio govoriti dok je doktor, skrivenom gestom, pokazao dvojici snažnih ljudi svoj ručni sat da ga pogledaju. Pogledali su ga i kimnuli.

»Pretražio sam svoje džepove«, govorio je s prozora, »i ni komadića identifikacije. Nigdje lisnice ili rupčića ili bilo kakva traga. Jasno - moje ruke. Nisu one radnog čovjeka, rekao bih. I, osim… «

Zaustavio se i započeo se češati po zatiljku.

»Ne pamtite dolazak ovamo?« pitao je doktor, gledajući napeto u čovjeka.

»Ne, ne mogu reći da pamtim«, odgovorio je on. »Osjećam da sam svjestan svega u prezentu. Ali prošlost. Dobro! Prošlost… «

Zatvorio je oči i namrštio se. Neznatno zbunjen i preziran hihot pokrenuo je ponovno njegove riječi.

»Jasno, djelotvornost je više nego što čovjek ima pravo očekivati od policije. Ili bi me već bili fotografirali. Kao što sam rekao toj dvojici ljudi. I moja fotografija bila bi stavljena u novine tako da me moja obitelj vidi i dođe po mene. Bjelodano je« - zurio je u doktora s nešto ljutnje - »bjelodano je da sam ja netko važan.«

Doktor je duboko udahnuo.

»Ne pamtite«, započeo je on.

»Ništa«, prekinuo ga je razdražljivo čovjek na prozoru. »Oprostite mi. Ne želim se naljutiti. Ali prokleto je neugodno. Znate, mogao bih biti netko vrlo važan - s raznim vrstama ovisnih i zabrinutih ljudi. Postoji medicinski termin za to stanje, ne postoji li, doktore? Zaboravljam trenutačno. Osjećaj je nedvojbeno čudan. I zabavan.«

Zurio je u početak jutarnjega svjetla iza rešetki na prozoru.

»Ne znam zašto bih se trebao osjećati zabavno«, smijuckao se on. »U zbilji to, pretpostavljam, znači da sam izgubio dušu. Ili je, točnije, zasad zametnuo. Vrlo važna stvar, čini mi se. Ali, prokletstvo, mora da sam humorist ili nešto takvo. Jer me situacija potiče da se želim smijati. Siguran sam da bi većina ljudi kukala i čupala kosu kad bi odjednom izgubili dušu. Ali zaista, ja…«

Njegovo se lice raširilo u cerekanje i on se započeo meko smijati.

»Zaboga, kakvo prekrasno jutro«, promrmljao je on, njegove oči ponovno na vanjskom svijetu. »Doktore«, otišao je do mjesta odakle ga je doktor promatrao, radeći ponovno sa srebrnom olovkom između palca i prstiju. »Doktore, kad bih samo došao do svog imena«, šaptao je on, »tko sam ja…tko…«

Doktor je pročistio grlo.

»Vaše ime je«, započeo je on, »je…«

Zaustavio se. U hodniku su se čuli koraci. Ljudi su dolazili.

Skupina od šest ljudi dolazila je prema ćeliji. Dvojica snažnih ljudi ustala su i prostresla noge. Doktor se uzbudio. Ušao je u sredinu skupine i počeo užurbano govoriti sniženim glasom.

»Ne čitajte to«, ponovio je on, »samo će nam zadati mnogo problema, šerife. On ima amneziju. Bilo bi samo izazivanje problema da ga probudimo. Pustimo ga da ode na ovaj način.«

»Dobro, otkrit će uskoro«, rekao je šerif.

»Sumnjam u to«, prošaptao je doktor. »U svakom slučaju, dok on to otkrije, imat ćete ga već vezana i…«

»U redu« - šerif je gurnuo list otipkana papira u džep - »idemo.«

»Dođite.« Doktor se vratio u ćeliju.

Čovjek na prozoru kimnuo je dobroćudno. Doktor ga je uhvatio za mišicu i odveo u skupinu.

Zauzeli su mjesta oko njega - dvojica sa svake strane, dvojica ispred, dvojica snažnih ljudi iza i doktor koji je još držao njegovu ruku i promatrao njegovo lice.

»Vidite«, čovjek u sredini počeo je odjednom govoriti, neobuzdano, brzo, kao da vrtoglavost utječe na britkost njegovih riječi, »nemam blaga pojma tko sam, gospodo. Ali ako budete strpljivi sa mnom, siguran sam da će moja obitelj ili neki drugi pokazatelj… Ne sviđa mi se biti na toliku smetnju. Je li to svećenik? Uzgred, kamo me odvodite? Molim… Zahtijevam! Moram znati! Kamo me vodite? Dobri Bože!«

U tišini, bez odgovora na to začuđeno pitanje, ljudi koji su pratili Jamesa Hartleyja na vješanje nastavili su put.

A u visokoj, sumornoj prostoriji za smaknuća stotinu ili više promatrača sjedilo je čekajući vješanje stvorenja poznata kao Đavolja Sjekira, koje je prije nekoliko mjeseci ubilo svoju ženu i dvoje djece na spavanju.

Kroz otvorena vrata skupina ljudi stupila je na platformu s vješalima.

Nastala je zbrka. Ljudi su se kretali posvuda po platformi. Onda je iz te gužve na visokoj platformi začuđeno lice gledalo dolje na promatrače. Usta na tom licu bila su otvorena kao da će svakoga časa kriknuti. Oči su divlje kružile kao da su ostale bez središta. Čulo se dahtanje.

Izlizano žuto uže pričvršćeno mu je oko vrata.

Neki čovjek namještao je prostrani bijeli omotač oko prilike pod užetom.

Drugi čovjek stupao je naprijed s bijelom kapuljačom u rukama. Lice je odjednom kriknulo.

Tri riječi ispunile su zadimljeni zrak - tri riječi izgovorene jecajem tako kukavnim, tako očajničkim, tako zaprepaštenim da je šerif zastao s bijelom kapuljačom.

»Ovo nisam ja!« kričalo je lice. »Ovo nisam ja!«

Gledatelji su zaustavili dah i zurili.

Bijeli svežanj ljuljao se i izvijao na kraju dugoga žutog užeta.

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj