Izazivanje dobrih vibracija

Izložbe Pauline Jazvić u Galeriji CEKAO; Jazvić-Mitrov-Politeo u Galeriji Stančić i Ane Barbić Katičić u Galeriji Beck, Zagreb, lipanj-srpanj 2005.

Izazivanje dobrih vibracija

Promatrajući generaciju mlađih umjetnika, zaokružuje se misao o slici kao prostoru koji je medij za mentalne, duhovne, osjećajne sadržaje

S pojavom globalnih društava, informacijskog vremena koje je obilježeno dvojnošću - izmjenom povijesnih i suvremenih ideologija, umjetnost zauzima neki međuprostor. Česte individualne mijene govore o gubitku uporišne točke u samu umjetniku, upravo zbog htijenja da on održi korak s trendovski zaraženom atmosferom u umjetničkoj produkciji, i kulturi uopće, koja danas vlada među naraštajima mlađih slikara, i strahu od medijskog nebilježenja njihova postojanja ili postojanja njihove umjetnosti, kao i nezainteresiranosti od strane likovne kritike i teoretičara umjetnosti. Razlog je tomu činjenica da umjetničko djelovanje općenito nije više usmjereno na nuđenje informacija gledateljima i odgovor na pitanje što; danas je umjetnost okrenuta komunikativnom djelovanju prema gledatelju i želji da nas izravno dodiruje i obraća se smislom znakova i kôdova kojima se služi. No, ima i onih umjetnika koji vješto i manje vješto, kao samosvrhoviti umjetnički fenomeni, funkcioniraju i kalkuliraju interesima ne tako obrazovane i zahtjevne publike, a onda i tržišta. U vremenu kada teoretičari dvoje o stanju slikarstva, je li već sve rečeno u slici ili će se ipak pojaviti jedan ili više njih, koji će napokon imati reći nešto potpuno novo, i time odagnati trend demistifikacije umjetničkih nadahnuća na platnu slike; teško je dobiti jasnu sliku o stanju u slikarstvu među umjetnicima mlađega naraštaja, koje je u našoj memoriji definirano i baštinjeno tijekom avangarde.

Promatrajući generaciju mlađih umjetnika, zaokružuje se misao o slici kao prostoru koji je ponajprije medij za mentalne, duhovne, osjećajne sadržaje. Umjetnik nema više potrebe aludirati na predmetni svijet ili koristiti se nekom opće utvrđenom i dogovorenom ikonografijom ili osobnom simbolikom koja bi prevodila doživljeni svijet; već, ukoliko nije figuralan slikar, ustrajava na izazivanju vibracija tijela slike te propitivanju i istraživanju sama prostora slike, te mogućnostima njezina funkcioniranja s određenim sadržajima, figuralnog ili apstraktnog karaktera. Umjetnik je zabavljen ontološkim statusom slike i pitanjem što je slikarstvo. Likovno događanje, tako svojstveno današnjoj sceni, na slikama naših mlađih umjetnika pokušaj je utjelovljivanja pojedinih motiva, konfiguracija pojedinih motiva, opisnih ili ne, i njihovo konfrontiranje na nekoj pozadini. Zagovara se likovnost jezika, inventivna kompozicijska rješenja, poništavanje granica predmetnog i nepredmetnog slikarstva.

Želja za uvođenjem slikarske problematike u novi medij pokušala se realizirati u kustoskoj koncepciji radova troje umjetnika (Paulina Jazvić, Tatjana Politeo, Hrvoje Mitrov) u Galeriji Stančić. Naime, vrlo pretenciozna ideja uvođenja stakla kao medija, krhka i podatna za najfinija oblikovanja i najsuptilnije tvorevine, rezultirala je nažalost lošim postavom prizemljenih i uzemljenih podesta / držača stakala na/pod koje su umjetnici postavili svoje radove. Dakle, nimalo kreativnosti, nimalo prilagodbe tom posebnom, podatnom, ali vrlo fragilnom i nježnom materijalu. Nažalost, ideja pomaka od platna slike u neki novi medij nije rezultirala zavidnim metijerskim dostignućima troje mladih umjetnika. Staklo kao medij može u potpunosti ispuniti sve estetske, funkcionalne i arhitektonske zahtjeve i stoga se nadamo da će ova ideja doživjeti svoja bolja i kreativnija oblikovanja. Naprotiv, čim se ponovno vrate svojem mediju, slike, koju su odabrali kao primarno izražajno sredstvo (i time pristali na marginalnost), njihov izričaj postaje jasan, čist, kreativan i kvalitetan.

To najbolje govori izložba Pauline Jazvić, u Galeriji CEKAO, koja se predstavila nekolicinom platnâ, kojima je potvrdila da je profesionalac individualnog i jasno formirana stila te likovnog govora. Zapisujući trivijalne, dnevne i naoko banalne trenutke svoje svakodnevice, nastavlja svoju interpretaciju u intimističkom, privatnom i autobiografskom izričaju. Takvim rukopisom Paulina je otvorena svim duhovnim impulsima, kojima na platnu ostvaruje mali intimni svijet prepun simboličkih pripovijetki o stanju njezina unutarnjeg bića.

Potreba za jednakoobraznim predstavljanjem troje umjetnika u Galeriji Stančić umanjila je mogućnost njihovih kreativnih kreacija i mogućnost realizacije zanimljiva projekta. No, držim da će, kada je riječ o Paulini, njezin vlastiti jedinstveni repertoar znakova i metafora, vlastiti simbolizam i vizualna mitologija, pokazati svu svoju kvalitetu drukčijim oblikovnim medijem/staklom.

Radovi Hrvoja Mitrova u Galeriji Stančić pokazali su potpuno novu dimenziju njegove slikarske poetike. Naime, Hrvojevo slikarstvo, puno eksperimentalne zaigranosti i ironije, višeznačja, upravo primjerci postmoderne umjetnosti, dobilo je, na staklu, najvišu estetsku potvrdu, u općeprihvaćenom značenju riječi i tržišnih zahtjeva. Prenošenje poetike koja odiše zvonkim i brzim likovnim jezikom, nepravilnim potezima, razgranatom prostornom i kromatskom organizacijom slike, postiglo je najsuptilniju realizaciju i kreaciju.

Tatjana Politeo također je uspjela pokazati vrlo estetizirane primjerke svoga minimalno asocijativnog rječnika, prilagođena kompozicijskim isječcima stakla. Koristeći se osobnom simbolikom, maštarijama i nadrealističnim itinerarijem »naslikala je trenutak, ...nadahnuće novog ciklusa«, naglasila je autorica predgovora Marina Baričević.

Treća izložba, kojoj valja posvetiti pozornost, održana je istoga dana u Zagrebu, a riječ je o slikama Ane Katičić Barbić, pod naslovom Las Vegas, u Galeriji Beck. Na posljednje četiri izložbe, kojima se slikarica predstavila javnosti, unutar figurativnog izričaja recentne hrvatske scene, uočavaju se ključne odrednice njezina slikarstva i svega onoga što već sada bitno određuje njezinu slikarsku poetiku. Riječ je ponajprije o realističnom slikarstvu punih i snažnih sugestivnih boja. S minimumom emotivnog angažmana, vrlo racionalno, jasno i odmjereno, već karakterističnim likovnim jezikom, prikazuje nekoliko pomno kadriranih kompozicijskih rješenja bogatstva, sjaja i blistavila, kiča i neukusa Las Vegasa. Ana, jednako distancirana od prizora, kao i u dosadašnjim ciklusima, dočarala je sjaj i bijedu američke zabave, raznobojne svjetleće reklame, kostimirane pjevačice i plesačice, groteskne imitatore zabavljače.Rašeljka Boras