Hrabrima sreća pomaže

Hrabrima sreća pomaže

U operu HNK mora doći netko tko će imati volje, znanja, živaca, energije i htijenja, i onda se situacija može popraviti. Sad nam je vrlo teško. Nema intendanta ni direktora Opere, vlada posvemašnji kaos. Zašto ne bismo postigli razinu Baleta, koji se po repertoaru i po kvaliteti pročuo i izvan hrvatskih granica. Neka dođe netko tko će nas muštrati, ali neka se pokažu rezultati

Adela Golac-Rilović diplomirala je 1997. solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Snježane Bujanović-Stanislav i magistrirala kod Dunje Vejzović. Na opernoj sceni prvi je put nastupila 1999. kao Kleopatra (Händel, Julije Cezar u Egiptu) na Zagrebačkom ljetu. Slijedio je profesionalni debi kao Euridika (Offenbach, Orfej u podzemlju) u HNK u Splitu, za kojom je došla Gilda (Verdi, Rigoletto) u Splitu, te Marija (Donizetti, Kći pukovnije) u HNK u Zagrebu Od 2001. članica je Zagrebačke opere. Ostvarila je velik broj glavnih i naslovnih uloga, među kojima se ističu Amina i Giulietta (Bellini, Mjesečarka i Capuleti i Montecchi), Violetta i Luisa Miller (Verdi, Traviata i Luisa Miller), Adina (Donizetti, Ljubavni napitak), Ilija (Mozart, Idomeneo), Fiorilla (Rossini, Turčin u Italiji), Voda (Tan Dun, Marco Polo), Squealer (Igor Kuljerić, Životinjska farma). Nastupa i kao koncertna pjevačica.

U stalnom ste angažmanu tek petu sezonu, otpjevali ste dvadesetak uglavnom velikih i glavnih uloga u svim hrvatskim kazalištima, ostvarili oko stotinu i trideset nastupa, imate dvije djevojčice, jednu od šest i drugu od devet godina - kako vam je to uspjelo s obzirom da vas oni koji vas poznaju otprije nisu doživljavali kao izrazito marljivu studenticu.

- Nisam bila marljiva. Moj je život potpuno promijenio prvi porod. Osjetila sam odgovornost prema životu i automatski prema studiju i budućem zvanju. Tek pri kraju studija dobila sam želju da pjevanje bude moj posao, za razliku od većine koja je u to ranije uvjerena. Nekako se na Akademiji nisam snašla, za razliku od Srednje muzičke škole, gdje sam radila s Mladenom Katanićem, koji me smatrao zvijezdom. Imala sam koncert sa Zagrebačkom filharmonijom, dirigirao je Pavle Dešpalj, pjevala sam ariju Suzane iz Figarova pira, i to je za mene kao mladu početnicu bilo krasno iskustvo. Očekivala sam da ću na Akademiji napredovati, dobiti barem kakvu malu ulogu. Ali program je tamo drukčiji. Uče se pjesme, barokne arije, Lied, a mene je uvijek više privlačila opera, gluma i scenski pokret. A kad mi se ukazala prva prilika za operu - Serpina u Služavki gospodarici - zatrudnjela sam. Trudna služavka koja vrti oko prsta postarijega gospodara nikako se nije uklapala u režiju - i od toga nije bilo ništa.

Dunja Vejzović prva vam je pružila priliku da se pokažete u operi.

- Zapravo da. Čim sam joj otpjevala ariju Gilde, moj joj se glas svidio. Rekla mi je da sam krasan koloraturni sopran, nabrojila je niz uloga koje bih mogla pjevati, rekla da imam italianita` u glasu i da trebam raditi isključivo operu pa smo počele raditi operne uloge. Imala sam sreću da sam prvu audiciju položila kod Lorisa Voltolinija i on mi je odmah povjerio veliku ulogu Marie u Kćeri pukovnije, ali i ta je uloga morala pričekati jer sam po drugi put zatrudnjela.

Niste počeli karijeru odveć mladi, ali ste već na početku imali mnogo sreće. Debitirati pod ravnanjem Nikše Bareze pa odmah zatim s njim pjevati Gildu, obje uloge na premijerama i u režiji Ozrena Prohića.

- Vrlo sam zahvalna maestru Barezi. Izašla sam mu na audiciju u četvrtom mjesecu trudnoće i on me odmah poslao u Split na režijske pokuse za Turčina u Italiji, koji se trebao ponoviti sljedeće sezone, ali do toga nije došlo. Prošla je godina, i maestro Bareza me se prisjetio. Ukazao mi je golemo povjerenje, a toga sam tek sada potpuno svjesna, i praktično totalnoj početnici dao šansu da nastupi na premijeri Orfeja. Moja je uloga glazbeno bila najzahtjevnija, ali u tom divnom ozračju meni je to bio uspješan debi. Bareza me tako oštro odgojio da mi nikada više nije palo na pamet učiti ulogu po snimci, nego isključivo iz nota, i naučio me da dobro pogledam sve oznake koje je kompozitor naznačio. Lijepo mi je bilo s njim raditi, otpjevati frazu i desetak puta, jer sam znala da će rezultat biti bolji. Imala sam veliku sreću da mi je prvi dirigent bio Bareza, a drugi Voltolini, s kojim sam radila Marie. Bila je tu i dobra suradnja s Krešimirom Dolenčićem i s Janezom Lotričem, koji je iznimna scenska osobnost. Imala sam sreće i da je sve to dobro prošlo, ali vukla sam i nepromišljene poteze. Između Marie i Gilde, koje sam prvi put pjevala, i to u različitim gradovima, proteklo je svega tri tjedna. Kad sam nakon tri godine ponovno pjevala Marie i vidjela koliko je to golema i teška uloga, shvatila sam u kakav sam se rizik upustila.

Ta vaša osobina - za vas ne postoji: ne mogu, ne da mi se, ne osjećam, bolesna sam - čini vas pjevačicom na koju se uvijek može osloniti, a to se danas traži.

- Ne mogu postoji u mom vokabularu, ali u realnosti nestane. Uvijek napravim što najbolje mogu, a jedino čime se mogu pohvaliti u svom karakteru jest velika hrabrost.

Hrabrima sreća pomaže i vi ste dobar primjer. Pa i kada ste se istodobno prihvatili naoko nespojivoga: Mozartove Ilije i praizvedbe suvremene opere Životinjska farma.

- Igor Kuljerić, koji mi je dirigirao u Marku Polu, savršeno je upoznao moj glas i napisao za mene veliku ulogu negativca Squealera. Nije mi dopustio da odustanem, i to mi je strašno drago. Rad je bio krasan, i zahvaljujući dirigentu Tončiju Biliću i redatelju Leu Katunariću, koji su mi pogodovali, mogla sam uskladiti pokuse.

Vaš je repertoar vrlo raznolik. Pjevate uloge koje svi poznaju kao što su Gilda ili Violetta, pa onda dobijete novu ulogu koju nitko ne poznaje. Kako se odnosite prema njima?

- O Violetti sam maštala čim sam se upisala u Muzičku školu i cilj mi je bio da nju pjevam. Pjevala sam je dvije godine prerano, bila mi je peta uloga, a mladim bih pjevačicama savjetovala da im to bude barem deseta uloga. Inače ulogu apsolutno osjećam te mi u doživljajnom smislu nije bila problem. Ali u pjevačko-tehničkom smislu bila mi je preteška. Pjevala sam je bez generalne probe i neizliječena od bronhitisa, ali sam uspjela ganuti publiku. Da sam odustala, u kazalištu bi rekli da sam to učinila jer me strah. A moj mi prkos to nije dopuštao.

Često se ističe kako napredujete iz uloge u ulogu i iz predstave u predstavu. Imate još jednu kvalitetu koju ni mnogi iskusniji pjevači nemaju ili ne žele priznati: nakon predstave znate što niste dobro otpjevali i zašto se to dogodilo.

- Nema toga pjevača koji sebe savršeno čuje. Ja se ravnam prema nekom unutarnjem osjećaju. Trudim se što više predstava snimiti audio i video, i kad mi se glava ohladi, sjednem pred televizor i najbolje vidim što je bilo dobro, a što ne. To se uglavnom podudara s mojim ranijim mišljenjem, ali ponekad i ne.

Kako vidite opernog umjetnika danas?

- Vidim kakav je danas trend. Vidim da su pjevačice s jakom karizmom i jakom personality obično one starije, a od mladih se pjevača traži apsolutna točnost u intonaciji, ritmu i svim drugim oznakama iz partiture i velika režijska spremnost. Pjevač mora učiniti sve što se od njega traži. Ne postoje riječi: ne mogu skakati, ležati i pjevati; teško mi je. Osobno mnogo više volim pjevače koji žive svoju ulogu, nego nekoga tko otpjeva sve savršeno, jednolično i ostavi me hladnom.

Utječe li zahtjev za fizičkim odgovaranjem liku, a možda i nedovoljna pjevačko-tehnička naobrazba mladih pjevača na to da su pjevačke karijere danas sve kraće?

- Teško je to generalizirati. Mlade djevojke koje tek počinju s vremenom se ili poprave ili nestaju. Stagniranja nema, ili radiš na sebi ili se kvariš, a onda pitaj Boga hoćeš li se izvući iz krize.

Koliko vi radite? Što to uopće znači raditi na sebi?

- Stalno raditi na tehnici pjevanja. Poželjno je da pjevač ima pedagoga i kad je stariji i zreliji, a pogotovo na početku. Ja sam imala sreću da sam bila kod Dunje Vejzović, koja me usmjerila i rekla mi toliko toga što mi prije nitko nije govorio. Kad je ona otišla u Stuttgart, obratila sam se Nelli Manuilenko i Biserki Cvejić, a sada radim sa Zlatomirom Nikolovom. Naučila sam mnogo i od France Mattiucci, s kojom sam u Italiji radila na talijanskoj frazi, što je nužno za nas Slavene. Pjevači griješe kad misle da se trebaju štedjeti. Ako se pravilno pjeva, ne umaraju se grleni mišići. Jedanput dnevno treba otpjevati jedan sat punim glasom, uključujući i visoke tonove, u protivnom ne možete biti sigurni da ćete izdržati predstavu.

Ne možemo a da se ne dotaknemo operne situacije u Hrvatskoj. Što mislite o trenutnom stanju opere u Hrvatskoj?

- Mora krenuti na bolje. Mora doći netko tko će imati volje, znanja, živaca, energije i htijenja, i onda se situacija može popraviti. Sad nam je vrlo teško. Nema intendanta ni direktora Opere, vlada posvemašnji kaos, nitko nam ne zna točno reći koji će naslovi ići sljedeće sezone, kad će ići koja predstava. Ne možemo ništa planirati. Ne mogu preko ljeta učiti novu ulogu. Moj je naraštaj stvarno dobar, ima vrlo darovitih i inteligentnih ljudi koji vole raditi i, što mi je posebno drago, međusobno smo prijatelji, neovisno kojega smo profesora đaci i gdje smo studirali, i pomažemo si. Nama trebaju dobri redatelji i dobri dirigenti, netko tko će imati volje s nama mnogo raditi. Ima i dobrih mladih redatelja i dirigenata. Šteta ako se raziđemo. Nedostaju nam umjetnički rezultati. Zašto ne bismo postigli razinu Baleta, koji se po repertoaru i po kvaliteti pročuo i izvan hrvatskih granica, tako da u nj dolaze mladi ljudi iz inozemstva? Zašto ne bismo i mi u Operi imali Dinka Bogdanića? Neka dođe netko tko će nas muštrati, ali neka se pokažu rezultati.

Kvaliteta opernih predstava različita je u našim gradovima. Splitska Luisa Miller vrlo je uspjela predstava, a riječki orkestar na visokoj je razini.

- U Luisi Miller dogodilo se da je svih sedam solista bilo izvrsno, a bili su naši pjevači, osim Svetle Vasileve i Paola Conija na premijeri, te Branka Robinšaka, koji stalno s nama surađuje. Ivo Lipanović iznimno je muzikalan dirigent s osobitim osjećajem za Verdija, Petar Selem, s kojim sam prvi put radila, ima određenu čvrstu koncepciju, ali unutar nje dopušta umjetniku slobodu. Moram još istaknuti i Ivu Knezovića, koji je napravio jednostavnu i čudesno lijepu scenu te majstora svjetla Zorana Mihanovića, a jasno i iznimna korepetitora Veru Pavasović. Riječki orkestar prvi sam put čula u Nabuccu kad sam došla raditi Turčina u Italiji i oduševila me divna čistoća zvuka. Direktorica Opere Nada Matošević, vrlo dobra i odgovorna dirigentica, uložila je jako mnogo vremena i energije te postigla rezultat.

Njegujete i koncertnu djelatnost.

- Pa ne baš toliko, ali pjevam često u djelu Carmina burana, najčešće pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja, koji ima savršen osjećaj za glas. Volim pjevati Requiem Lloyda-Webbera, koji zahtijeva golem opseg glasa od malog g do d3, pa Carmina burana, Papandopulovu Hrvatsku misu, skladbe Villa-Lobosa i mislim da to mogu izvesti na visokoj razini.

Imate, što nije čest slučaj u opernoga pjevača, moderan senzibilitet i volite pjevati suvremenu glazbu.

- Da, samo ne atonalnu. Volim modernu harmoniju i moderna rješenja, volim djela s elementima jazza i orijentalne glazbe. Jako volim mjuzikle, ali znam da se time nažalost ne mogu baviti. Ne ide zajedno s operom.

Kako se u to vaše moderno usmjerenje uklapa npr. romantični lik Amine ili Giuliette?

- Amina je za sva vremena, mjesečarka koja živi u svijetu mašte. Giulietta je klasika, a takva je i Desdemona, koju ću, nadam se, jednom pjevati. Ne želim se ukalupiti, volim raznolikost. Voljela bih pjevati povijesno istinitu ličnost - npr. Annu Bolenu, tumačiti neki fantastični lik, npr. Rusalku. Svaki lik ima drukčije vokalne i interpretivne zahtjeve i to stvara dinamiku moga posla i daje šarm mojemu zanimanju. Glas mi se s vremenom razvija, i sad mi je jasno kako je bio u pravu istaknuti dirigent Gustav Kuhn, kad se nasmijao pošto sam mu rekla da sam koloraturni sopran. Rekao je: pogledajte se u zrcalo, tako ne izgledaju koloraturke. On me uputio u malo teži repertoar i Luisa Miller je to dokazala.

Što biste voljeli pjevati?

- Ernani, Sicilijansku večernju, ali i Luciju di Lammermoor. Voljela bih se više posvetiti ranom Verdiju i pjevati mnogo francuskoga repertoara, za koju godinu Normu, a onda u pedesetoj, ako me posluže zdravlje i glas, Lady Macbeth, Abigaillu pa čak i Turandot. Za sada volim pjevati dobre žene, možda i malo lude, ali čudovišan karakter Lady Macbeth budući mi je izazov.

Koliko vam je u životu važna obitelj?

- Veoma. Energiju i snagu crpem od svoga supruga. Ne mogu zamisliti život ni bez obitelji ni bez karijere. Ponekad je naporno, ali uskladi se.

Želite li dugu karijeru?

- Sada su moje želje pjevati što dulje. Ali, ako zapazim da mi se s glasom počne nešto događati, mislim da ću prestati pjevati i početi se baviti nečim drugim. Voljela bih se povući u dobru svjetlu. Sada tako mislim, a vidim da se pjevači poslije predomisle pa ih treba doslovno istjerati sa scene.

Razgovarala Marija Barbieri