GRADIĆ MRTVIH KRALJEVA

GRADIĆ MRTVIH KRALJEVA

Lipanjsku nedjelju proveo sam u Saint-Denisu. Umoran od književnih poslova i razgovora prigodom tiskanja Polarne svjetlosti na francuskome jeziku, a i sit turističkih gomila što su opsjedale pariške zidine i pivnice, zaželio sam se mira maloga mjesta na rubu velegrada, svakako, zamišljao sam nešto provincijalno mirno i zeleno, vuklo me i u tišinu povijesti, koja domuje u znamenitoj bazilici gdje su pokopani francuski kraljevi. Oblačan dan, koji je osvanuo nakon tjedan dana paklenske vrućine na pariškim ulicama, bio je prikladan za izlet u prošlost, možda i za bijeg pred bučnom sadašnjošću, jer to je bio i dan kad je politička Europa suzdržana daha čekala što će reći Francuzi: oui ili non.

Tjedan dana prije toga Pariz je živio u grozničavu iščekivanju nedjeljnoga referenduma i premda smo s ljudima iz svijeta literature i izdavaštva, kao i s kazališnim ljudima iz teatra Gare jedva što prozborili o toj možda sudbonosnoj odluci za Europu, važnost događaja odasvud je navirala u posjetiteljev život, televizijske rasprave i novinska izvješća, održavanje skupova te zidovi oblijepljeni plakatima. Čak i ako je čovjek nadasve skromna znanja francuskoga jezika, i često ovisan o prevoditeljima, samo jednim okom pratio događanje, imao je osjećaj da blok oui prevladava te da će unatoč anketama javnoga mnijenja, koje mu nisu obećavale pobjedu, na kraju »bitku za Francusku«, kako je kampanju u »Le Mondu« nazvao Timothy Garton Ash, dobiti. Sada, kad znamo što se dogodilo, valja reći da ishod referenduma nije samo poraz francuske političke elite nego u ovećoj mjeri i poraz tamošnjega tiska. Sve su se velike novine više ili manje otvoreno svrstale u blok oui i britanski povjesničar Ash bio je samo jedan od mnogih europskih intelektualaca i političara što su ih novine privukle u kampanju. Njihov poraz nije u njihovoj proeuropskoj političkoj odluci, nego u tomu da, uza sve domaće i strane sjajne pisce, francusku javnost nisu uspjeli uvjeriti. Još je gore to da ih je pobijedilo prilično bizarno društvo nacionalista, komunista, antiglobalista i neofašista, koje je imalo u »bici za Francusku« na raspolaganju samo televizijske rasprave, plakate i osim »L’Humanitéa« ni jedne važne novine. Teško je vjerovati da su čudnim uvarkom populističkih parola, kojima su širili strah od gubitka radnih mjesta zbog preseljavanja poduzeća u Istočnu Europu, doseljavanjem iz islamskih zemalja, koje bi se trebalo posebice intenzivirati nakon ulaska Turske, od kapitalističkoga neoliberalizma i gubitka nacionalne samostalnosti te dostojanstva, ipak uvjerili većinu Francuza. Samo rob kaže da, poručivala je s plakata nekakva Nacionalna alijansa, slobodan čovjek kaže ne. Kao da su robu ikada dosad dopustili da uopće što kaže, prigodom tog plakata pripomenuo je netko iz mog francusko-slovenskoga književnoga društva.

Ostavimo li po strani francuske unutrašnjopolitičke prilike i nezadovoljstvo mnogih građana Pete republike njihovim predsjednikom te se usredotočimo samo na pitanje koje ima europske konsekvencije, onda je racionalno objašnjenje ishoda francuskoga referenduma jednostavno: desnica je uspjela stvoriti ozračje straha od gubitka samostalnosti i doseljavanja, ljevica je uspjela ljude uvjeriti da su sloboda i slobodno tržište dobri samo za morske pse. Sredina je bila ljeporječivo prazna, vakuum. Daniel Cohn-Bendit, koji se također vatreno uključivao u raspravu, govori o vakuumu političkih ideja, u koji se naselio populizam, a francuski političar François Bayrou uvjeren je da »živimo u duboko iracionalnom trenutku«.

Referendumske nedjelje, za koju sam cijeli tjedan slušao da je povijesna, bio sam, dakle, u Saint-Denisu, u svetome mjestu francuske povijesti. Tamošnja bazilika čuva kosti francuskih kraljeva, kao londonska Westminsterska opatija kosti engleskih. S tom razlikom da su u Saint-Denisu autentični samo nadgrobni spomenici, kosti su umrlih tijekom Francuske revolucije po zapovijedi njezinih vođa revolucionari iskopali i pobacali u neku jamu. Kad se poslije Napoleonova pada monarhija s Burbonima na kratko vrijeme vratila, uspjeli su identificirati samo još ostatke Louisa XVI i Marie Antoinette te ih vratiti u njihove grobnice, ostaci svih ostalih moćnih vladara ostali su u zajedničkoj kosturnici. Bazilika je znamenita i zato jer se smatra prvim gotičkim arhitekturnim umjetničkim djelom, prema njezinu iznimnu uzorku nastale su sve druge znamenite gotičke katedrale u Francuskoj i drugdje u Europi, uključujući i Notre Dame. U kulturnom i političkom pogledu: svetište svetišta, prepoznatljiva identifikacijska točka Europe.

Saint-Denis, koji je sada zamalo već predgrađe Pariza, već me je pri izlasku iz metroa iznenadio. Činio se kao kakvo sjeverno-afričko pristanište, glavna ulica, što vodi do bazilike, bučala je od vesela života tamnoputih mladih ljudi, zvukova orijentalne glazbe, živahna gestikuliranja te uzvika mladića i uličnih prodavača, arapskih žena u modernoj odjeći i još više onih s rupcem na glavi. I dok su u Parizu sve trgovine bile zatvorene, ovdje je sve vrvjelo od vesela kupovanja. Na Francusku ili Europu zapravo su stvarno podsjećale samo još neke trgovine, sve drugo, zajedno s glazbom i mirisima, živjelo je neki drugi život. Tek je na kraju ulice počeo poznati svijet. Tu su u baziliku i iz nje s mnogo poštovanja ulazili i izlazili posjetitelji s turističkim vodičima u rukama i oko grobnica šaptali si podatke o minuloj slavi slavnih vladara, od Dagoberta I do Pipina Maloga i Karla Velikoga, od Katarine Medici do nesretne Marie Antoinette.

Možda je i to, pomislio sam, ta istodobna prisutnost dvaju svjetova što žive zajedno, a ipak svaki na svoj način, onaj iracionalni trenutak o kojemu je govorio francuski političar.

U Francuskoj prema nekim procjenama živi već mnogo više od pet milijuna muslimana. Prema procjenama, jer brojanja stanovništva zbog ilegalna doseljavanja nisu vjerodostojna. To su muslimani prve, druge i treće generacije doseljenika i među njima se odvija sve snažnije unutrašnje razlikovanje u široku rasponu od ekstremizma do pristajanja na europske sekularne vrednote. Među konzervativnim muslimanima, koji djeci zabranjuju da uče darvinističku teoriju, a ženama da ih pregledavaju muški liječnici, te među mnogima već u Europi rođenim progresistima, ako se smije uporabiti takva zapadnjačka oznaka za one koji su u svakodnevnom životu prihvatili europski laički model i sačuvali islamsku duhovnost.

Možda će se trebati pomiriti s mišlju da je budućnost Europe zapravo u rukama njezina sve brojnijega muslimanskoga stanovništva. I to zvuči iracionalno. No, Europa se upravo zbog njih jučer nije mogla odlučiti da bi u svoju ustavnu preambulu uključila rečenicu o svojim židovsko-kršćanskim kulturnim korijenima. Možda će upravo zbog toga sutra morati tražiti način kako prihvatiti u svoj vrijednosni sustav i načela islama, barem onoga koji pristaje na osnovna načela demokracije i sekularizma. Otvorila je put ulaska najmoderniziranije i sekularne islamske države, Turske, a time i put do nove definicije društvenoga suživota. Ne dogodi li se što nepredvidljivo, u budućnosti će biti potrebno naći čarobnu formulu, koja će odrediti neku novu europsku židovsku - kršćansku - islamsku civilizaciju. Takva perspektiva bit će, dakako, moguća samo u slučaju da u Europi, a vjerojatno i drugdje u svijetu, u islamu prevlada njegov modernistički smjer, koji će omogućiti muslimanima da se bez teškoća uključuju u zapadne sekularno poimanje svijeta. U Francuskoj, a sve više također u Nizozemskoj i drugdje, gdje se broj muslimana u posljednjim godinama snažno povećao, među stanovništvom zasad prevladava osjećaj da muslimani prihvaćaju toleranciju europskih, demokratskih društava tako da je iskorištavaju za učvršćivanje fundamentalnih islamskih vrednota. Europski političari i intelektualci do sada još nisu bili sposobni odgovoriti na strahove građana Francuske, Nizozemske i još pokoje države što ih stvara takvo stanje. Vakuum se u nedostatku odgovora širi, na njegovo mjesto stupa iracionalizam. A taj je uvijek nepredvidljiv, kao što je ishod francuskoga referenduma nepredvidljivo zaustavio razumni i sporazumni europski razvoj. Ako stratezi europske budućnosti, u smjeru koji je zacrtan, ne namjeravaju popuštati, onda očito ne namjeravaju popuštati ni njihovi protivnici, čine se odlučnima i punim energije.

Nedaleko od kraljevske nekropole u Saint-Denisu moguće je razgledati izložbu o sedamdeset i dva dana Pariške komune. Njezinu uzbudljivu priču brojnim dokumentima, plakatima, slikama Girardeta, Maneta, Steinlena i drugih, autori su postavili u potkrovlju karmelićanskoga konventa, upravo u one prostorije koje su nekoć služile kćerima Louisa XV tijekom njihova posjeta časnim sestrama. Sigurno su postavljači izložbe time, prije hotimice negoli nehotice, postigli zanimljiv učinak: priča o bijedi pariškoga stanovništva, koja je pokrenula silovit nasilni ustanak, o kojem su nas u školama učili da je pravi početak komunističkih revolucija u Europi, odvija se u odajama kraljevih kćeri. No, možda su previdjeli činjenicu da se izvan karmelićanskoga konventa i oko bazilike s mrtvim kraljevima, na živahnim ulicama Saint-Denisa, koji podsjeća na sjevernoafričko pristanište, gdje šeće mnoštvo mladih i besposlenih muslimana, već događa nešto novo. Živa povijest, koja će možda još jedanput promijeniti Europu. U gradiću mrtvih kraljeva može se osjetiti iracionalnost trenutka što ga živimo i u njemu nepredvidljivost europske budućnosti.Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović