GRAD MEDALJONA

GRAD MEDALJONA

Pozornost zaslužuje osam medaljona s lijevanim portretima antičkih ličnosti i božanstava te kompozicija što prikazuje Apolona i Marsiju na reljefu Tome Martinova unutar Škrinje sv. Šimuna. Već su stariji istraživači zapazili da pojava poganskih tema na Škrinji potvrđuje ranu pojavu renesanse u Zadru

Veličanstvena škrinja sv. Šimuna stoljećima je izazov za istraživače koji pokušavaju rasvijetliti vrijednosti koje ona sadržava. Najčešće se pisalo o škrinji koju je 1380. izradio Franjo iz Milana. No, u njezinoj unutrašnjosti nalazi se teško pristupačan srebrni reljef pa se o njemu rjeđe pisalo. Na njemu je predočeno Kristovo prikazanje u hramu, simboli evanđelista te četiri zadarska zaštitnika. U reljefu je oblikovano i osam okruglih medaljona na koje su aplicirana brončana poprsja iz antičke prošlosti i mitologije te kompozicija Apolona i Marsije Na lijevoj je strani natpis koji spominje predstavnike vlasti u Zadru te zlatara Tomu Martinova iz Zadra koji je 1497. izradio reljef.

RANA RENESANSA NA MEDALJONIMA

Posebnu pozornost zaslužuje osam medaljona s lijevanim portretima antičkih ličnosti i božanstava te kompozicija što prikazuje Apolona i Marsiju. Već su stariji istraživači zapazili da pojava poganskih tema na Škrinji potvrđuje ranu pojavu renesanse u Zadru. Josip Bersa upozorio je na postojanje popularne metalne plakete koja je reproducirala slavnu gemu iz Medicijeve zbirke u Firenci na kojoj je prikazan Marsija.

Renesansni medaljoni s antičkim temama u Dalmaciji iznimna su pojava. Njihova uporaba doista potvrđuje prodor humanizma u zadarsku sredinu. U prvom redu to se odnosi na medaljon s prikazom Apolona i Marsije. Podsjetimo na sadržaj mita. Frigijski satir Marsija oholo je pomislio da ljepše svira na fruli od boga Apolona. Na natjecanju je pobijedio Apolon, te je odiranjem kože kaznio svoga takmaca. Na lijevoj strani medaljona prikazan je Apolon s lirom u desnoj ruci. Uz njega je, za sasušeno stablo privezan, frigijski satir Marsija. Između njih je Marsijin učenik Olimp koji od Apolona, neuspješno, moli milost za učitelja.

Osvrnimo se i na antički model koji je poslužio kao predložak pri izradi medalje u drugoj polovici 15. stoljeća. Gliptičar Dioskurid, jedan od najčuvenijih majstora Augustova doba, izradio je gemu koja prikazuje Apolona, Marsiju i Olimpa. Ta je gema u renesansi postala iznimno popularna. Vjerovalo se da ju je Neron rabio kao pečat, pa je i bila poznata kao Neronov pečat (Sigillum Neronis). U Komentarima kipar Lorenzo Ghiberti zapisao je da je oko 1428. izradio okvir za gemu u obliku zmaja, s natpisom i Neronovim imenom.

ZANIMLJIVO I SLOJEVITO PODRIJETLO

Ne smije se zaboraviti da su brončane plakete i medalje all’antica te sitni predmeti umjetničkoga obrta koji deriviraju iz antike, ili su nastali na njezinim modelima, prenoseći mitološke teme i likovne predloške, imale važnu ulogu u renesansnim likovnim zbivanjima. Ta formatom mala djela nisu posjedovali samo vladari i bogati sakupljači nego i umjetnici, što je pomoglo da se upoznaju s klasičnim likovnim formama i profanom, poganskom ikonografijom. Prema gemi Neronov pečat nastala je potkraj 15. i tijekom 16. stoljeća skupina medalja i plaketa koje se čuvaju u europskim zbirkama i muzejima. Njima valja pribrojiti i medalju u Zadru.

Pravi je smisao tema Apolona i Marsije dobila tek u okviru neoplatonističke filozofije u Firenci. Apolon kao božanstvo intelektualnoga svjetla i zaštitnik duhovnih djelatnosti, pobjeđuje Marsiju, satira koji simbolizira osjetilni i tjelesni aspekt čovjeka. Taj neoplatonistički duh njegovao je i poticao Lorenzo Magnifico: stoga je posve razumljiva njegova čežnja da dođe u posjed geme koja sažima zamisli kojima je bio zadojen taj istaknuti član obitelji Medici.

Tko su bili vlasnici geme? Njihova su imena zanimljiva za europsku i dalmatinsku povijest umjetnosti, jer su njezini prvi poznati vlasnici u 15. stoljeću bili izravno povezani s Trogirom i Zadrom.

Prvi poznati vlasnik geme bio je akvilejski patrijarh Ludovico (Alvise) Trevisan (c. 1402-1465), poznatiji kao kardinal Mezzarota Scarampo. Trevisan je bio istaknuti lik u Crkvi prve polovice 15. stoljeća. Rođen u Veneciji, odgojen u Padovi, bio je prijatelj pape Eugenija IV. To mu je pomoglo u napredovanju: imenovan je biskupom u Trogiru 1435, nadbiskupom u Firenci 1437, patrijarhom u Akvileji 1439. te kardinalom 1440. godine. Njegov je izravni suparnik, prema kojemu je iskazivao mržnju, bio mletački kardinal Pietro Barbo. Vjeruje se da je izbor Barba za papu Pavla II 1464. ubrzao smrt kardinala Trevisanija 1465. godine.

Mezzarotin lik sačuvan je na glasovitom portretu koji je izradio Andrea Mantegna, vjerojatno 1459-1460. u Mantovi. Taj je portret (Berlin, Gemäldegalerie) ocijenjen remek-djelom renesansne portretne umjetnosti. Nakon njegove smrti Neronov pečat ulazi u sastav zbirke pape Pavla II. Dobro je poznato da je Pietro Barbo (Venecija, 1417-Rim, 1471), kardinal od 1440, a od 1464. papa pod imenom Pavao II, bio jedan od najvećih sakupljača antičkih umjetnina. Barbova zbirka grčkih i rimskih gema bila je znamenita te je izazivala najneobičnije komentare. Njegova je zbirka bila veća od svih drugih.

Posebno je važno da je Pietro Barbo bio opat-komendator benediktinskoga samostana sv. Krševana u Zadru od 1447. do 1458. U to se doba kao opati zaredom javljaju znameniti humanisti, najprije zadarski plemić Petar Kršavić (Petar de Crissava), potom Pietro Barbo, a za njim Deodat Venier. Mora se priznati da se kardinal Pietro Barbo nije ozbiljnije zauzeo za zadarski samostan. Živio je u Veneciji i Rimu, a zanimao ga je u prvom redu godišnji prihod, pa se u redovničkoj zajednici osjetila kriza. Osim sa zadarskim benediktinskim samostanom sv. Krševana, obitelj Barbo bila je povezana i s Trogirom, jer je u tom gradu opat benediktinskoga samostana sv. Ivana Krstitelja 1468. bio kardinal Marko Barbo, koji je uz Trogir imao još četiri dalmatinske opatije u komendi (Pašman, Osor, Supetarska Draza, Sv. Srđ na Bojani). Vrhunac je priče dobro poznata činjenica da je trogirski kipar Ivan Duknović sudjelovao na izradi papine grobnice u Crkvi sv. Petra u Vatikanu te na ukrašavanju papine palače (Palazzo Venezia) i crkve sv. Marka u Rimu u njezinu sastavu.

Nakon pape Pavla II Barba vlasnik slavne geme postaje Lorenzo Medici (Magnifico). Na Neronov pečat Lorenzo je ponosno dao urezati svoj monogram (ex gemmis) LAV.R.MED.

LJEPOTA I ZNAČENJE GEME

Kada se našla u posjedu Lorenza Magnifica, gema je postala model i nadahnuće za brojne renesansne umjetnike, što svjedoči o njezinoj ljepoti i značenju, u godinama kada je duh antike, u okviru neoplatonističkoga ozračja u medičejskoj Firenci, postao temelj za renesansna previranja. Gemu je naslikao Sandro Botticelli oko 1480. na Portretu žene (Frankfurt, Städelsches Kunstinstitut). Dalja sudbina geme u medičejskim zbirkama dobro je poznata: Margarita Austrijska, kći Karla V, kao udovica Alessandra de’ Medicija, udala se 1538. za Ottavija Farnesea, pa je gema, koju ona donosi od Medicija, na taj način postala dijelom Farneseovih zbirki i Arheološkoga muzeja u Napulju, gdje je danas izložena.

Nije poznato podrijetlo zadarske medalje. Ona je dio veće cjeline s portretima antičkih likova i božanstava, koje je zlatar Petar Martinov umetnuo u svoj rad. Vjerojatno je Toma umetnuo već gotove medaljone koje je posjedovao on sam ili netko od zadarskih humanista. Njih u tom vremenu nije bio mali broj. Medalje su mogle pripadati zadarskom nadbiskupu Maffeu Vallaressu (nadbiskup od 1449. do 1496). Vallaresso je pisao pisma uglednim suvremenicima, među kojima i Pietru Barbu, u doba dok je bio kardinal, a potom i papa Pavao II. Pisma koja mu iz Zadra šalje Vallaresso ukazuju na njihovo istinsko prijateljstvo. U pismu napisanu u Zadru 3. svibnja 1451. nadbiskup Vallaresso piše kardinalu o kamejama i medaljama. Vallaresso dobro poznaje Barbovu strast prema tim umjetninama. Napominje da će u slučaju da se takvi predmeti pojave u Zadru svakako misliti na njega.

Treba postaviti i najvažnije pitanje na relaciji Vallaresso - papa Pavao II: nije li kipara Ivana Duknovića u Rim papi Pavlu II Barbi uputio upravo njegov prijatelj nadbiskup Vallaresso? Takva pretpostavka otvara nove mogućnosti, traži nova istraživanja i objašnjenja.

Da su se u Zadru skupljale medalje, svjedoče dva podatka s početka 16. stoljeća. Kardinal i pisac Pietro Bembo (Venecija, 1470-Rim, 1547) piše 1527. sinovcu, zadarskom knezu Gianmatteu Bembu: ho inteso che avete raccolte molte medaglie d’argento per me. U inventaru dobara zadarskoga plemića Giovannija de Ciprianisa 1528. spominju se srebrne i zlatne medalje, antički novac i druge monete.

Kanonik Martin Mladošić otiskom svoga pečata potvrđuje jednu ispravu 1504. godine. Na tom je otisku Petricioli prepoznao antičku gemu s likom lisice u trku, što je bio i Mladošićev grb.

Val humanizma temeljito je zapljusnuo Zadar već u 15. stoljeću. Uporaba antike, njezino posvajanje, podjednako posvajanje lokalne antičke baštine i italskih učenih invencija i spoznaja, imala je brojne protagoniste među zadarskim umjetnicima, plemićima i svećenicima te predstavnicima svjetovne i crkvene vlasti.Radoslav Tomić