Fotokopirani bazen

Ariana Štulhofer, Sportska arhitektura u Zagrebu, Naklada Jurčić d.d. i Sveučilište u Zagrebu - Arhitektonski fakultet Zagreb, 2005.

Fotokopirani bazen

Ključan je propust monografije, zbog čega je i možemo smatrati tek pokušajem interpretacije segmenta domaće arhitekture, da ne obrađuje sportske objekte izgrađene od 1986. do kraja 20. stoljeća. To monografiju čini ne samo nedovršenom i nedorečenom nego odražava i nedostatak temeljnoga kritičkog stava prema suvremenosti

Vrlo je malo knjiga koje se sustavno i analitički bave tematikama iz povijesti hrvatske arhitekture i urbanizma, osobito one vezane za 19. i 20. stoljeće. Riječju, gotovo da ih možemo izbrojati na prste jedne ruke. Jedno od tih rijetkih izdanja nedavno je predstavljena monografija autorice Ariane Štulhofer, naslovljena Sportska arhitektura u Zagrebu. Knjiga je nastala kao rezultat sustavna višegodišnjeg rada na istraživanju sportske arhitekture u Zagrebu u sklopu ambiciozno zamišljena znanstvenoistraživačkog projekta Atlas arhitekture Republike Hrvatske. Iako rad na projektu Atlasa traje dvadesetak godina, zbog izostanka konkretnih rezultata u javnosti mnogi će ga s opravdanjem ironično nazivati imaginarnim. No, očito je da je s objavljivanjem knjige Sportske arhitekture u Zagrebu napokon došlo do nekih pomaka i u tom smjeru. Kolikih, moći će se vidjeti tek s objavljivanjem drugih publikacija iz još zasad, kao što je rečeno, imaginarnog Atlasa.

Pet sportsko-rekreacijskih prostora

Sustavnim istraživanjem autorica knjige obradila je pet dominantnih, međusobno uglavnom nepovezanih sportsko-rekreacijskih prostora u gradu zorno rekonstruirajući ne samo kronološku genezu sportske arhitekture nego i razvoja sporta uopće - od četrdesetih godina 19. stoljeća, kada je uređeno malo kupalište s nekoliko kabina na Prvom maksimirskom jezeru, preko Mažuranićeva školskog zakona iz 1874. kojim se uvodi tjelesni odgoj u osmogodišnje škole i osnivanja prvih sportskih društava, čime započinje i masovnija izgradnja mnogobrojnih igrališta i gombališta, klizališta, velodroma, sokolskih sletišta, teniskih igrališta, nogometnih terena i plivačkih bazena, pa sve do 1986. godine. Nažalost, monografija ne obrađuje sportske objekte koji su nastali za potrebe Univerzijade, a ni one izgrađene do kraja stoljeća, što, metodološki gledano, ostavlja dojam nedorečenosti i nedovršenosti, tim više što je upravo u tom razdoblju nastalo nekoliko važnih objekata, koje naprosto ni jedan ozbiljniji pregled domaće arhitekture ne smije izostaviti, ma koliko se pozivali na kvaziakademsku (oportunu) tezu o vremenskoj distanci.

Autorica je obradila: nekadašnji Zapadni (današnji Mažuranićev i Marulićev trg) i Južni perivoj (danas Mihanovićeva ulica); Srednjoškolsko igralište, na prostoru između Rooseveltova trga, te Klaićeve, Kačićeve i Kršnjavijeve ulice; Šalatu; Maksimir i Svetice te naposljetku područje oko rijeke Save s kupalištima i drugim sportsko-rekreacijskim sadržajima. I upravo je to najvredniji dio knjige, u kojem Ariana Štulhofer vrlo usredotočeno i deskriptivno, bez suvišnih spekulacija, obrađuje genezu svakoga od tih prostora, argumentirano braneći teze kako su sportske građevine izgrađivane »najčešće spontano, aktivnošću agilnih sportskih pojedinaca, a tek manjim dijelom prema unaprijed planiranim projektima«, te kako su na njihov urbanističko-arhitektonski razvoj »primarno utjecali specifični zahtjevi sportskih sadržaja koji su se na njima spontano razvijali, a ne unaprijed planirane urbanističke zamisli«. Te teze najočitije su na prostoru Zapadnog i Južnog perivoja, gdje će između 1874. do 1924. postojati niz tada atraktivnih sportskih sadržaja, kao što su sokolsko vježbalište, klizališta te teniski i nogometni tereni. Oni će s vremenom biti potisnuti izgradnjom nekoliko reprezentativnih objekata (zgrada Hrvatskog Sokola,1883; Nacionalna i sveučilišna knjižnica, 1913.; Hotel Esplanade, 1925).

Elipsa i tenis

Za razliku od Zapadnog i Južnog perivoja, prostor Srednjoškolskog igrališta, nekadašnje Elipse, planiran je na temelju arhitektonsko-urbanističkih planova. Riječ je o prvom pozivnom međunarodnom arhitektonsko-urbanističkom natječaju u nas. »Arhitektonski i regulatorni natječaj za gradnju srednjih škola« raspisao je Izidor Kršnjavi, na temelju vlastitog arhitektonskog programa i regulatornih uvjeta izrađenih tijekom 1893. godine. Tom prigodom izrađen je jedan od najambicioznijih programa kasnoga historicizma u nas, zamišljen kao skup školskih i muzejskih zgrada povezanih trijemovima te školskom crkvom i unutrašnjim perivojem i igralištima. Prva nagrada dodijeljena je arhitektonskoj tvrtki Ludwig & Hülssner, no u konačnici provedena je revizija programa u koji su uključeni i dijelovi natječajnih zamisli arhitekata Josipa pl. Vancaša i Kune Waidmanna. Nažalost, ideja školskog foruma samo je djelomično ostvarena. Prema revidiranom programu, prema projektu Ludwiga & Hülssnera, izveden je samo jedan objekt - gimnazija u južnom, trgovačka akademija u sjevernom krilu i realka u središtu, a 1894. izgrađena je i gombaonica prema projektima Kune Waidmanna. No, tek 1933. izgradnjom Sokolskog doma s gimnastičkom dvoranom prema projektu arhitekta Egona Steinmanna na zapadnom rubu te velike parcele i uređenjem Srednjoškolskog igrališta dvije godine poslije, završeno je oblikovanje toga prostora, koje je i do danas zadržalo svoju namjenu.

Sportsko-rekreacijski objekti na Šalati djelo su jednog autora - arhitekta Franje Bahovca. Arhitekt Bahovec, i sam tenisač, započeo je s uređenjem Šalate kao sportskog središta 1939, kada su prema njegovu projektu izgrađeni mali bazen i klupska zgrada Akademskog teniskog kluba »Zagreb«. Nakon rata, tijekom 1946. i 1947, Bahovec ondje projektira i veliko otvoreno plivalište sa skladno oblikovanim desetmetarskim tornjem za skokove u vodu. Istodobno uređuju se tereni za košarku i mali rukomet te još nekoliko teniskih terena. Godine 1957. na tadašnjem središnjem teniskom terenu podignute su prozračne armirano-betonske tribine, a 1961. teniski je stadion pretvoren u otvoreno klizalište. Novi središnji teniski teren prema Bahovčevu projektu gradi se 1966. sjeverno od plivališta.

Od bicikla do balona

Područje sportsko-rekreacijskih terena u Maksimiru i na Sveticama karakterizira izgradnja i dogradnja pojedinačnih sportskih građevina i igrališta tijekom cijeloga dvadesetog stoljeća, prema projektima pojedinih arhitekata, no bez jedinstvena urbanističkog plana. Prvi veći sportski objekt na tom je prostoru podignut 1897, kada je na livadi Svetice izgrađeno treće zagrebačko biciklističko trkalište (velodrom). U neposrednoj blizini, godine 1934, prema projektima arhitekta Josipa Drya` ka za svega 45 dana izgrađeno je veliko sletište s drvenim tribinama za jubilarni sokolski slet. Godine 1912. na mjestu današnjega Maksimirskog stadiona Hrvatski akademski športski klub (HAŠK) uredio je terene s drvenom tribinom. No, prve planske projekte za uređenje cjelokupnoga prostora izradit će tek tijekom 1946. arhitekt Vladimir Turina. On je na tom području osmislio sportsko-rekreacijski sklop sa sportskim naseljem i velikim elipsoidnim stadionom s nogometnim igralištem i biciklističkim trkalištem. Nažalost, od čitave će zamisli prema Turininu projektu uz suradnju s arhitektom Franjom Neidhardtom i konstruktorom Eugenom Ehrlichom biti realiziran samo stadion. Zapadno od stadiona 1965. izgrađen je sportsko-rekreacijski centar s otvorenim bazenima prema projektima Franje Bahovca.

Posljednje su područje koje autorica obrađuje sportsko-rekreacijski prostori uz rijeku Savu. To je područje od druge polovine 19. stoljeća uglavnom namijenjeno ljetnim sportsko-rekreacijskim aktivnostima. Od Savske ceste do Trnja postojala su četiri kupališta: Huttererovo, Gradsko, Trnjansko i vojničko. Tijekom vremena izrađen je niz projekata za gradnju kupališta koja nisu nikada realizirana. Osim kupališta uz rijeku Savu grade se i veslački domovi, od kojih je najpoznatiji bio dom Veslačkog kluba Uskok, sagrađen početkom tridesetih godina prema projektu arhitekta Antuna Ulricha.

Monografija Sportska arhitektura u Zagrebu zanimljiv je pokušaj pomicanja percepcije arhitekture i urbanizma na osnovi teme sporta. Nažalost, stječe se dojam da autorica ne uspijeva održati koncentraciju i kvalitetu deskripcije središnjega dijela knjige, nerijetko gubeći se u nepotrebnu ponavljanju već izrečenih zaključaka, donoseći nemušte uvodne interpretacije povijesnoga konteksta, ali i napravivši nekoliko većih propusta. Tako primjera radi pišući o glasovitoj Sokolskoj mogili iz 1925. autorica iznosi niz podataka, pa čak i nebitnih, kao što je onaj o »grudi hrvatske zemlje«, no ne iznoseći najvažniji podatak - ime i prezime autora toga djela, arhitekta Aleksandra Freudenreicha, tim više jer uz mogilu objavljuje fotografiju na kojoj Freudenreich stoji uz kipara Ivu Kerdića, dok on radi na maketi skulpture sokola koja je krasila njezin vrh, ali i činjenice da je cjelokupna projektna dokumentacija sačuvana u arhitektovoj ostavštini. Nažalost, i grafičko oblikovanje i priprema na vrlo su niskoj razini, na danas gotovo nezamislivoj razini loše fotokopije. No, ključan je propust monografije, zbog čega je i možemo smatrati tek pokušajem interpretacije segmenta domaće arhitekture, kako je već istaknuto, da ne obrađuje sportske objekte izgrađene od 1986. do kraja 20. stoljeća. To monografiju čini ne samo nedovršenom i nedorečenom nego odražava i nedostatak temeljnoga kritičkog stava prema suvremenosti.

Krešimir Galović