Djelić bogata opusa

Djelić bogata opusa

Relativno se uzak krug vrhunskih pjevačica jazza, što i nije lako povjerovati, s vremenom začudo sve više smanjuje. Nekad smo u vrhu imali čitavu malu plejadu izvrsnih: Dinah Washington, Ella Fitzgerald, Sarah Vaughan, Carmen McRae, Betty Carter, pa možda i Nancy Wilson. Danas, pogotovo nakon drastična prijelaza Dee Dee Bridgewater u vode najkomercijalnije glazbe, uzrokovana možda i njezinim čestim boravcima u Parizu, stanje se u tom segmentu vokalne jazz-interpretacije dosta promijenilo. U vrhu nam ostaju tako slijepa Diane Schuur, o kojoj se sve manje čuje, Cassandra Wilson i Dianne Reeves. U taj kontekst s razlogom namjerno ne ubrajam vrsne afro-američke interpretkinje Negro-spirituala, Gospel-songa i bluesa.

O Dianne Reeves, iako u ovom trenutku jednoj od najcjenjenijih, najmanje se u nas zna, te bi o njoj valjalo progovoriti. Rođena u Detroitu 1956. godine, prošla je nužan, edukativni razvoj nastupajući u rhythm & blues grupama, da bi se potom posvetila kvalitetnoj komercijalnoj glazbi, a posljednjih godina vrlo uspješno i jazzu. Otkrio ju je glasoviti trubač Clark Terry još kao studenticu Univerziteta u Coloradu, i višegodišnju suradnicu jazz-pijanista Billyja Childsa, s kojim je često nastupala i snimala. Okušat će se nešto kasnije i u sferi latinskoameričke glazbe, surađujući i nastupajući sa sastavom Sergia Mendesa. Njezin je diskografski put tekao od potpisa za etiketu Palo Alto, potom će na nagovor svog strica, istaknuta jazz i fusion-pijanista i skladatelja Georgea Duka, potpisati za EMI, da bi završila ugovorom sa znamenitom jazz-produkcijom Blue Note, koja potpisuje i ovaj disk, nazvan The Palo Alto Session.

Podsjetnik je to na njezino djelovanje u razdoblju između 1981. i 1985. u Palo Altu, no taj disk možda i nije najbolji primjer džezističkih dometa Dianne Reeves, kakve ona primjerice postiže u posljednjih nekoliko godina, kako u domovini tako i u Europi, gdje često gostuje s nekim od najistaknutijih orkestara. Ipak, taj CD presjek je njezinih uspješnica spomenutoga razdoblja ostvarenih s nizom glazbenika različitih profila, od kojih valja spomenuti one koje poznajemo iz sfere jazza: već spomenuti pijanist, skladatelj i aranžer Billy Childs, saksofonisti Ernie Watts i Don Menza te kontrabasist Larry Klein. Ostali sude među slabije poznate latino i pop-interprete.

U aranžmanima pojedinih izvedbi iskorišteni su gudački i vokalni korpusi, te se slušajući neke od tih snimaka ne možemo oteti dojmu da je riječ o kvalitetnu, ali ipak komercijalnom disku, koji je teže usporediv s njezinim recentnijim postignućima profilirane jazz-pjevačice.

Niz izvedbi, raspon kojih seže od skladbi spomenutog Billyja Childsa Hesitations, Lullaby i Siren Serenade, preko originala Dianne Reeves Better Days, Welcome To My Love i Mi Vida, za koje je sama napisala i tekstove, pa sve do kompozicija Jimmyja Cliffa, Andyja Strouda i Richarda Cumminsa, predstavlja možda i ne najsretniji izbor kompilatora programa diska. Ipak, u dogovoru s koproducentom Dianne Reeves je u program uvrstila i jedan poznati jazz-standard, melodiju Rodgersa i Harta, My Funny Valentine, koji donosi na posve nov, ali i ilustrativan način, uz ritam-sekciju u sastavu: Billy Childs, glasovir, Billy Carroll, el. bas, Larry Klein, kontrabas i Harvey Mason, bubnjevi.

Dianne Reeves pjevačica je američke Zapadne obale, vokalistica velikih glasovnih mogućnosti i vrlo dobra improvizatorica široka programskog raspona, tradicionalni dio kojeg vrlo dobro demonstrira u modernoj orkestralnoj r & b-verziji teme Sitting In Limbe. Privrženost će crnačkom podrijetlu pokazati u songu skromne ritmičke pratnje, Be My Husband, dok će osjećaj za melodiju demonstrirati u ne baš jednostavnu aranžmanu pjesme Separate Vacation, uz pomoć muškog vokala Johna Luciena. Mladen Mazur