DJECA SU POSTALA NESTRPLJIVA

DJECA SU POSTALA NESTRPLJIVA

Vrijeme prolazi u očekivanju istinskih festivalskih predstava. U međuvremenu s više ili manje odobravanja nižu se glumačke čvrge na višoj ili nižoj razini, korektne školske prezentacije, poneka bolja komorna predstava u preveliku, spektaklu namijenjenu prostoru, nevješti, a pretenciozni domaći spektakli popraćeni pretjeranim publicitetom

Ove godine na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku djeca sve više dižu svoj glas. Uglavnom demokratski putem festivalskog »Biltena«, koji izlazi svaki dan od 19. lipnja do 2. srpnja kao plod rada neke vrste festivalske novinarske radionice za djecu i mladež.

Dječja usta

Ne odveć nadziran, barem ne na način koji bi posve skučavao kreativnost, taj »Bilten« postaje dječja usta festivala, koja bez dlake na jeziku kritiziraju, rugaju se, zanovijetaju i ismijavaju, predlažu i zahtijevaju. Od zamjerke gradskim službama kao: »Tradicionalne zastavice dekoriraju smrdljive kale…komunalci, operite nam ulice, uredite nam parkove, posadite bokun cvića...« ili »U pozdravnom govoru gradonačelnica je spustila mikrofon sebi u bradu«... odnosno: »Iako su svi ti formalni govori dosadni, njihova minutaža raste iz godine u godinu. Da li je organizatorima jasno da ti govori nemaju nikakvu stvarnu svrhu, te da dovode do ruba suza od dosade?«, pa sve do lekcije Ministarstvu vanjskih poslova: »Najsmješnije mi je bilo predavanje o EU. Zar smo toliko nisko pali da usred događaja namijenjenog djeci dolaze ljudi iz Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, te održavaju predavanja o EU. Sramota. Pa ljudi, ovo je festival za djecu, a ne za propagandu politike među djecom«... Uzgred rečeno, žrtva te alergije na političnost bila je možda i varaždinska predstava Ivica i Marica, koju su u prvi tren djeca svojim tekstovima na sva usta hvalila, bez obzira na to što je imala nepodnošljivo bučnu zvučnu kulisu, a nakon nepovoljnih komentara odraslih stala žaliti za naivnošću stare priče i pitati da li je tema te bajke borba dobra i zla ili možda suđenje nevinima?

Najzanimljiviji dio »Biltena« čini Nora, koja okuplja najmlađe suradnike i od koje saznajemo kako su »djeca poludjela za Indijcima« (s kojima se po sposobnosti za osvajanje sveopćih simpatija mogu mjeriti jedino Irci) i gdje se o predstavama koje im se ne sviđaju redovito kaže kako su one »dobre za malu djecu« ili pak »za odrasle«, kao da su to dvije sažaljenja dostojne kategorije publike.

A jedan od uvodnika kaže: »…već je polovica festivala prošla, a da to nisam uspjela shvatiti, a kamoli doživjeti. Osim bezglava jurišanja vremena uzrok su tome i ne tako dugo pamtljive predstave. Nema one čarolije kad predstavu gledaš u jednom dahu, kad nemaš vremena skrenuti pogled s pozornice, a pogotovo progovoriti. Pa se onda posramiš jer se uhvatiš u nezgodnom trenutku kako širom rastvorenih očiju i otvorenih usta pratiš kretanje glumaca po pozornici. Eto, toga nema!«

Točno. Otrcanije rečeno, vrijeme prolazi u očekivanju istinskih festivalskih predstava. U međuvremenu s više ili manje odobravanja nižu se glumačke čvrge na višoj ili nižoj razini, korektne školske prezentacije, poneka bolja komorna predstava u preveliku, spektaklu namijenjenu prostoru, nevješti, a pretenciozni domaći spektakli popraćeni pretjeranim publicitetom te poneko ambicioznije ostvarenje poput opere Aska i vuk u izvedbi sarajevskoga Narodnog pozorišta, pred kojim dječja usta ipak ne odustaju od pitanja: je li to za nas ili za naše mame? Pa onda žale što su neki vrlo zainteresirani roditelji morali otići prije vremena, jer su djeca postala nestrpljiva… Onaj tko nije sudjelovao u svečanosti otvaranja, kada je prije vatrometa s izvrsnim odjekom u publici i tisku, doduše više u odraslih nego djece iz Nore, nastupilo kazalište Oplasteatro uz Umbertide u Italiji s predstavom Julija i Romeo, s glazbom kubanskog nadahnuća i virtuoznim plesom na štulama, morao se malo strpjeti do sljedeće iznadprosječne predstave. Oplasteatro bio je već više puta na šibenskom festivalu, a posebno je mogao biti zapamćen po predstavi Chiara e Francesco, plesom, glazbom i glumom odigranom pričom o djetinjstvu svetoga Franje i svete Klare.

Indijci među najboljima

Pokraj opsežna programa festivalskih likovnih izložbi, demonstracija o radu i rezultatima brojnih dječjih umjetničkih radionica, glazbenih i lutkarskih nastupa na ulicama i trgovima, pa čak i dječjih natjecanja u gimnastici, odsutnost važnijih kazališnih događaja pred uvijek prepunim gledalištima jedva se zapaža. Situaciju je privremeno spasila Škola izvornog indijskog plesa Ryan International School iz New Delhija, koja je na ljetnoj pozornici kraj katedrale izvela predstavu Mačak pleše boom, boom. Osnovu joj čine tradicijska glazba i ples u raskošnoj raznolikosti i blistavim indijskim nošnjama, kakve se nose na svadbama, dok je priča posuđena iz europske baštine, inačica Mačka u čizmama, koji s obzirom na to da su u Indiji čizme nepoznate i nepotrebne pleše bos. Koliko god dječje uloge bile sjajno podijeljene, ples doveden do savršenstva, junak večeri bio je zapravo mladi redatelj osobno, nezaboravni Utkarsh Marwah, koji je izvanrednim umijećem razgovarao s publikom -šibenska su djeca odjednom savršeno razumjela engleski, učeći od njega kako se u Indiji pozdravlja i kako se kaže mačka, da bi se u jednom trenutku na njegov poziv pridružila izvođačima na pozornici i zatim, doduše malo teže, pripovjedač je morao čak povisiti glas, vratila na svoja mjesta u gledalište.

Kao nitko prije njih, Indijci su se u predstavi i izvan nje ponašali kao onaj tko točno zna gdje i zašto je došao i s kime i kako može podijeliti radost susreta. U raspored predstava drugoga dijela festivala uvršten je nastup Dječjeg plesnog ansambla Inis Ealga, Škole irskog plesa iz Dublina, koji je na svoj način također izvanredno sposoban širiti radost i prijateljstvo oko sebe. To mu je drugi nastup na šibenskom festivalu, a od 2000. ostao je u tako dobroj uspomeni da ga sada pozivaju da nastupi i u Vodicama, Bilicama, kao i na festivalu Zadarsko ljeto, tako da će mladim, poletnim popularizatorima Irske, kao i Indijcima, koji su zajedno šetali gradom, posjećivali izložbe i predstave, jedva ostati koji trenutak za more i sunce.

Uspjesi mladih glumica

Od kazališnih predstava u prvom dijelu festivala jamačno najkompletniji doživljaj donijela je u Osijeku na Susretima lutkarskih kazališa već nagrađena Neva Nevičica Ivane Brlić Mažuranić u dramatizaciji Igora Mrduljaša, u režiji Georgija Para i izvedbi Zagrebačkog kazališta lutaka s Nevenkom Filipović u vrhunski animiranoj ulozi Bake Mokoš. U uličnom programu uz napomene mališana kako nažalost sve što je lijepo kratko traje najbolje su prošle Maske naše svakidašnje Lutkarskog učilišta Zagrebačkog kazališta mladih u režiji Krune Tarle i Natalie Murat.

S velikim zanimanjem primljen je na Ljetnoj pozornici cjelovečernji program baletne škole Rajke Kupešić iz Toronta u Kanadi, a dječje odobravanje izazvao je Plesni teatar HGM iz Splita plesnom pričom Tri prašćića Richarda Straussa u koreografiji Luciana Perića i Branke Čiće Trumbić. U kazališnoj dvorani s pozornice bez ikakva dekora gledatelji su saznali da i Matematika može biti nešto privlačno, ako je pred kazališnim zastorom igraju Dražen Šivak i Marko Makovičić u režiji Zijaha Sokolovića, kao i da je scenski susret s Andersenovom bajkom Kresivo još duhovitiji i slikovitiji kada se s pozornice Dječjeg kazališta u Osijeku preseli na šibensku ljetnu pozornicu kraj katedrale.

Ovogodišnji festival u njegovu kazališnom dijelu ostat će zapamćen i po zasluženom prodoru u sve širu javnost novih ženskih glumačkih imena: Renate Sabljak u ulozi Male Do u predstavi Čarobna flauta Sunnyja Suninskog i Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagreba; Jadranke Đokić (Glumica) koja je zajedno s glumcem Draškom Zidarom (Redatelj) oduševila posjetitelje Noćne scene predstavom komedije iz kazališnoga života Gretica, str. 89 Lutza Huebnera u izvedbi Kazališta Virovitica i u režiji Roberta Raponje; Maje Kovač (Vileni), koja bi bila još uspješnija da u dubrovačkoj predstavi Otok na kojem je vrijeme stalo s tekstom i u režiji poznate glumice Vanje Matujec nije morala previše puta ponavljati slične efekte; te izvanredne Katarine Bistrović Darvaš u ulozi petogodišnje djevojčice u predstavi Kako je Tonkica kupovala kruh, koju je prema tekstu Jasena Boka u zagrebačkom kazalištu Mala scena režirala Mateja Koležnik. U drugom tjednu festivala prevladavat će lutkarske predstave koje dolaze iz Latvije, Izraela, Zagreba i Splita.

Orden za Pavla Rocu

Jedno od pitanja koja su tako reći u zraku šibenskog festivala jest ne bi li on u svojoj već 45. godini mogao samu sebi dopustiti malo više inicijative? Ne samo birati predstave za repertoar nego ih možda i naručivati. Primjer rumunjskih opernih umjetnika koji su ovdje nastupili s komornom operom prilagođenom djeci i namijenjenom odgoju nove operne publike brzo je zaboravljen. Predstave poput veličanstvene Priče o džungli ili Tri mušketira Zagrebačkoga kazališta mladih predugo nemaju šanse pojaviti se ni u svojem gradu ni na šibenskoj ljetnoj svečanosti. Jedan od velikih inicijatora na ovom festivalu, britanski redatelj Bill Conor, koji je, oduševljen Šibenikom i njegovom djecom, dvije godine uzastopce u suradnji s Alanom Bjelinskim i Goranom Golovkom, glazbenom školom i ljetnim dječjim radionicama za samo dva festivalska tjedna ostvario dječji mjuzikl za završnu svečanost koja je oduševila velike i male - ovoga ljeta nažalost nije mogao doći.

Najpouzdanije kriterije uz najveću aktivnost na šibenskom festivalu pokazuje njegova likovna komponenta, za što je posebno zaslužan pokretač tih aktivnosti, dugogodišnji voditelj likovnog programa, tih i ustrajan umjetnik i pedagog Pavle Roca, kojemu je ovoga ljeta na radost svih koji ga poznaju dodijeljen Orden Predsjednika Republike s likom Marka Marulića.

Lijepo ime Virko?

Bilo je, naposljetku, i dramskih predstava djece za djecu. Suvremenu inačicu bajke, Crvenkapac Božene Volić, izvelo je Malo glumište Niti iz Travnika, a Dječja dramska družina Virko iz Šibenika izvela je na otvorenom u uspjeloj scenografiji Vedrana Ivankovića igrokaz Virko Sergeja Mioča u režiji autora. Predstava je vješto zaposlila poveći broj djece i spretno odigrala blago rečeno čudan igrokaz za najmlađe. Mališan koji pati od strastvene potrebe stalno zavirivati kroz tuđe ključanice biva zbog toga od druge djece prvo ukoren, a zatim ubrzo rehabilitiran, hvaljen i slavljen, jer se njegova vještina u lovu na kradljivca igračaka pokazala dragocjenom. Prekrasne li humane, odgojne, (ne)politične poruke!

Uz otvorenost prema cijelom svijetu najveće moguće vrijednosti šibenskoga dječjeg festivala nalaze se u njegovu odnosu prema vlastitoj baštini. U tom pogledu posebno se dojmila Šibenska večer u izvedbi ženske etnoskupine Šustine i muške klape Fortica, koju je, i to prigodnom pjesmom, pozdravio s pozornice i biskup Ante Ivas. Šibenik je grad kipara -reče ovih dana netko komentirajući rad jedne od najposjećenijih dječjih festivalskih radionica, one u kojoj ne dajući se omesti od žege i gužve u dvorištu atelijera kipara Aleksandra Ale Guberine dječaci i djevojčice za dar gradu izrađuju skulpturu otvorene knjige u spomen Ivani Brlić Mažuranić i Hansu Christianu Andersenu.Marija Grgičević