Brzi karusel

Brzi karusel

Gledatelji, očigledno, uživaju: jer teatraliziranje, demistifikacija, razbija onu (lažnu, ali tako korisnu) aureolu nedodirljivosti i bezgrešnosti koju političari vole nad svojim glavama, pa i šire

Prva premijera dvadesete sezone Glumačke družine Histrion, koja posljednjih godina svome odabranom modelu pučkoga kazališta pridružuje i prije nerijetko zanemarivan kabaretski izraz, pred vjernu publiku iznijela je razmjerno novo, ali još aktualno djelo Mire Gavrana, najizvođenijega suvremenog hrvatskog dramatičara, koje se pokazalo upravo idealnim izborom za nezahtjevan i gotovo marginalan kazališni oblik: takav, u kojem će se satirički progovoriti o našoj svakodnevici, ali u kojem težište ipak neće biti na ozbiljnoj kritici društva, nego mu je prije do smijeha onomu čemu se i treba smijati (ili pak, u drugoj varijanti, nad čime treba plakati).

Gavran, majstor dobro skrojenih komada (i njihovih naslova, valja dodati), napisao je 2001. komediju u dva čina Vozači za sva vremena; za potrebe histrionskoga kabareta, komad je znatno skratio i preradio, pojednostavnivši zaplet, smanjivši broj likova i dodavši nadasve provokativnu dopunu naslova: Hercegovci za volanom. Znajući reputaciju stanovnika južnoga dijela susjedne države, već će to privući dio publike u teatar... No, Gavran ne bi bio ono što jest, kad se tim (malograđanskim) očekivanjima i duboko usađenim predrasudama ne bi poigrao: njegovi Hercegovci zapravo su službeni vozači visokih državnih dužnosnika, od koji je samo jedan podrijetlom iz zemlje sunca, kamena i vina (pa ni taj nije onaj pravi).

Tijekom jednočinke pisane u tradiciji vodvilja, pratimo njihovo iskorištavanje tranzicijskog miljea: sjedeći satima u automobilima sa svojim ministrima, postupno su postali upućeni u njihove tajne, pa s njima zasnovali i poslovne veze na rubu ili malo preko ruba zakona (a dobrano s druge strane etičke granice). I tako, vozači iskorištavaju svoju poziciju, osnivaju fiktivna poduzeća, trguju dionicama, bogate se i siromaše, ucjenjuju šefove (ali i kolege) različitim vrpcama, ukratko, u brzome karuselu čine sve one nepodopštine što ih današnja politička (i medijska) scena nudi. Nižu se aluzije, stereotipi, tisuće puta varirane situacije - no, Gavran je majstor kazališne tehnike i manipulacije, te sve to nimalo ne zamara, i tek okorjele profesionalce nagoni na prepoznavanje i prigovaranje. A teatar se, pak, posebice histrionski, pravi za - publiku.

Gledatelji, očigledno, u tom kolopletu uživaju: jer i to teatraliziranje, demistifikacija, razbija onu (lažnu, ali tako korisnu) aureolu nedodirljivosti i bezgrešnosti koju političari vole nad svojim glavama, pa i šire. To je, nedvojbeno, pozitivno, te valja biti upisano u dobru stranu predstave, koja inače, što se strogo kazališne strane tiče, posjeduje stanovite nedostatke. Potrebno je napomenuti da sam Gavran i nema dlake na jeziku: u njegovu se komadu aktualni političari i mediji imenuju pravim imenima - ne utječe se uobičajenoj mimikriji. No, u tome postoji mjera, te se nitko ne bi trebao naći uvrijeđen, osobito ako se ima u vidu žanr kabareta i njegova originalna oštrina, koja je tijekom vremena, u sve većoj stilizaciji, znatno otupjela. Uostalom, kabaret danas i ne bi bio ono što jest (uglavnom, parateatarska forma koja već pripada povijesti fenomena), da se uspio suprotstaviti takvim odveć estetizantnim težnjama, koje su ga zapravo uništile.

Kazališne slabosti predstave, u solidnoj režiji Zorana Mužića, ponajprije su dramaturške naravi, te potječu od teškoća u sažimanju znatno opširnijeg i slojevitijeg teksta. Rezultiralo je to skokovitom prezentacijom fabule, jer se nastojalo zadržati sve motive, ali ne i njihov nužni okvir. Prijelazi su stoga pomalo prenagli, abruptni ili čak zbunjuju, a motivacije su za pojedine postupke likova okrnjene. Kostimografkinja Elvira Ulip i scenografkinja Marta Crnobrnja obavile su također (na zadanom prostoru otvorene scene) primjeren posao, dok je glumački ansambl bio takav da je upravo jamčio visoki standard igre. Zvonimir Zoričić i Siniša Popović rutinski su oblikovali svoje vozače, s lakoćom, pravom mjerom i zaigranošću (možda im je tek nedostajalo nešto više kreativnog nadahnuća); junakinja je predstave, ipak, Slavica Knežević, koja je pronašla pravi ključ za vodviljski stil igre, oduševljavajući publiku gotovo svakom replikom ili svakom kretnjom. Ta je zadaća, treba odmah reći, vrlo teška. Dvoje mladih, Ivica Pucar i Marija Borić, uspjeli su se uklopiti u uigrani i već gotovo veteranski ansambl, iako ne bez teškoća: njihova igra katkad bi skrenula izvan vodviljsko-kabaretskih tijekova prema dramskome (što je tipična početnička pogreška, pa, kao takva, lako i oprostiva).

Plesala je samo jedno ljeto, sentimentalistička uspješnica uz koju su odrastali naraštaji (i onih feministkinja koje će danas pronaći političku nekorektnost, seksizam ili čak Formfeller u Gavranovu djelu), pruža nam prigodu za parafrazu: Histrioni su dobili djelo koje će to ljeto zasigurno otplesati, ali više od toga bilo bi previše očekivati. Možda, možda - još jedno.

Boris B. Hrovat