Breakdance na kazališnim daskama

Breakdance na kazališnim daskama

Telesquat, predstava brazilske skupine Grupo de Rua de Niteroi, Gavella, Eurokaz 2005.

Na kazališnim daskama Gavelle ponovno se u sklopu ovogodišnjeg Eurokaza moglo vidjeti uprizorenje već toliko uvriježena teatarskog pitanja: biti ili ne biti pitanje je sad. No, ovaj put nije ga sebi postavljao neki nesretni danski kraljević, nego skupina od pet razigranih brazilskih plesača breakdancea! Spektakularnim nastupom plesne skupine Grupo de Rua de Niteroi iz Rio de Janeira na pozornici se Gavelle u sklopu predstave Telesquat odigravala prava mala drama, u kojoj su spretni brejkdenseri pokušavali zaustaviti invaziju izvanzemaljaca! Biti ili ne biti - bilo je pitanje za njih dok su izvodeći spektakularne pokrete iz repertoara breakdancea pokušavali zaustaviti nevidljive, ali uvijek nadiruće izvanzemaljce. Nasreću, nikakvi stvarni alieni nisu iskočili na pozornicu, jer vješti su plesači svojim helikopterima, trbušnim vjetrenjačama i pingvinskim istezanjima uspjeli odagnati zlu izvanzemaljsku neman i spasiti svijet od svekolike propasti. A da stvar bude još bolja - uspjeli su i posjetitelje predstave vrlo dobro zabaviti i nasmijati te na kraju izmamiti oduševljeni pljesak.

Zaleđeni pokret

Već sutradan u novinama su osvanule pozitivne kritike. Novinari su na sva usta pohvalili nastup koreografa Brune Beltraa i njegovih brejkdensera poklanjajući mu epitete poput čudo od koreografa. Moram priznati da za spomenutoga nikad prije nisam čuo, ali sam potaknut pohvalnim recenzijama odmah pohitao na blagajnu OKC-a i osigurao si kartu. Već od prve minute predstave Bruno i njegovi momci iznevjerili su moja očekivanja. Na scenu su stupila četiri samouvjerena momka u vrećatim hip-hop majicama, šminkerskim tenisicama i nezaobilaznim Adidasovim trenirkama. Pogleda puna mačo-proučavanja stajali su u borbenom gardu i netremice proučavali publiku. Svaki tren očekivao sam da će se prolomiti gromoglasni zvuk rapa i da će se plesači baciti na posao. Ali, gle čuda, od zaglušujućeg zvuka glazbe nije bilo ništa, a nepomična scena počela se dužiti do u beskraj. Tek nakon pet ili šest minuta predstave zapazio sam da plesači izvode zaleđene i neprimjetne pokrete i da su dvojica od njih bili nagnuti prema naprijed, trećemu se pomaljao ponosni smiješak na ustima, dok je posljednji bio ukipljen s rukama u džepovima. Tek u posljednjoj, možda desetoj ili petnaestoj minuti beskonačne scene dogodio se odlučni prizor i s njim fenomenalni obrat situacije. Dok je jedan brejkdenser stajao izvrnutih džepova, druga dvojica bila nagnuta nad podom, a četvrti se smijao poput samozadovoljna luđaka, u to se na malom displeju ispred njih pojavio natpis: »Na sceni su četiri muškarca. Prvi je izgubio novac. Drugi se sagnuo da ga potraži. Treći mu je odlučio pomoći. A četvrti ga je našao.« Uslijedio je urnebesni smijeh publike. Bruno Beltrao bravurozno se poigrao našim očekivanjima i baš kad smo pomislili da sporohodna scena nema nikakva smisla, razuvjerio nas je vještim pozicioniranjem teksta i zaleđena pokreta brejkdensera.

Ka novom vokabularu hip-hopa

Na jednom od internetskih sajtova pronašao sam i njegovu izjavu koja vrlo dobro ilustrira Beltraovu poetiku: »Hip-hop je sa sobom donio plodan i inovativan vokabular. Sad je nastupila kriza. I vjerujem da nas samo analitička disekcija toga vokabulara može odvesti u smjeru novih estetičkih otkrića.« Riječju, brejkdenserski je pokret nepotpun bez verbalnoga komentara. A samorazumljive plesne rutine samo su prazne geste koje funkcioniraju u prenabrijanim glavama plesača. Stoga Bruno Beltrao u mnogim dijelovima predstave Telesquat nastoji uspostaviti začudni efekt i tako samorazumljivu aktivnost kao što je to breakdance promotriti s različitih, očuđujućih strana. Već u drugoj sceni predstave titlovi preuzimaju glavnu narativnu riječ i zapravo uspostavljaju kontinuitet priče semantizirajući u očima promatrača plesne pokrete na sceni. Ono što bi se bez ikakva dodatna komentara moglo prepoznati tek kao besmislen ples repera MC Hammera ili graciozno klizanje Michaela Jacksona uz titlovana objašnjenja postaje priča sljedećega sadržaja: »Na sceni je astronaut. Pokušavaju ga oteti svemirski vojnici.« I ovdje Beltrao znalački preslaguje konstitutivne elemente breakdancea i hip-hop-kulture razgrađujući njihove usvojene stereotipe kao i neupitno povjerenje u premoć mačo-geste nad drugorazrednim pismom,

Nemušto brbljav reper

No, je li onda rješenje u jednostavnu preokretanju prednosti - u subordinaciji pokreta dominantoj riječi? Teško. Jer kako dalji tijek predstave Telesquat pokazuje - riječ sve više preuzima glavnu ulogu, dok na kraju potpuno i ne zaguši predstavu. U publici se, naime, ubrzo pojavljuje komentator s mikrofonom u ruci, koji poput raspričanog repera počinje komentirati događaje na sceni i neprekidnim komentarima komplicirati semantičke slojeve dopisujući iznova sloj na sloj. Akcija plesača postaje sve furioznijom, nemirni pokreti plesača prate u korak sve brže titlove na ekranu, a lajavi komentor ne prestaje bombardirati publiku banalnim komentarima. U jednom trenutku osjetio sam posvemašnje zasićenje i posvemašnji kaos u glavi. Baš na vrijeme kad je i komentator predstave prekinuo akciju na sceni i odlučio sam razjasniti stvari. Izašao je na pozornicu, izveo nekoliko začudnih breakdance-pokreta i onda je redom od plesača i gledatelja tražio da mu interpretiraju što je svojim pokretima htio reći. Uzalud. Nitko ga nije pravilno razumio. Predstava kao da je došla do nemušta dokinuća. No, Beltrao ne bi bio majstor kakav jest, a da nas ponovno zatim nije uveo u fiktivni svijet predstave vraćajući nadu u međusobno sporazumijevanje i obnovljeni vokabular novoga hip-hopa. Uslijedila je bravurozna high-tech-demonstracija priče o invaziji izvanzemaljaca i pokušajima plesača da se odupru nadirućim osvajačima. U završnim sekvencama predstave uključilo se i šest na scenu postavljenih ekrana kroz koje su plesači prelijetali u borbi protiv nevidljivih izvanzemaljskih neprijatelja. Spretnim pozicioniranjem skrivenih kamera iza scene, vizualnim trikovima te odličnom i zamršenom koreografijom Brune Beltraoa gledatelji su imali dojam kako plesači doslovce izlijeću iz ekrana u svemir, a zatim se ponovo sunovraćuju u ekran, odnosno scenu. I tako smo od početka do kraja predstave prevalili puni krug - od neposredna prihvaćanja breakdance-rutina do zauzimanja distance, a onda opet natrag od distance ka nekoj novoj zajedničkoj priči. I premda mi je u početku predstave nedostajao nezaobilazni glazbeni beat na koji uvijek plešu brejkdenseri njegovo nepojavljivanje sve do posljednjih minuta Telesquata ipak mi nije teško palo. Zasluge za to treba pripisati odličnoj koreografiji Brune Beltraa, koja me začarala i omogućila da prvi put začujem zaglušujuću tišinu novoga hip-hopa.Predrag Madžarević