Bila jednom jedna ruža...

Bila jednom jedna ruža...

Iako otvoreno komunicira, cijela predstava ostaje intimna, kao kad ste sami u stanu i pustite si po ne znam koji put omiljenu ploču (koja već poprilično škripi, pogotovo na zagrebačkoj izvedbi, kada su se staroj ploči pridružili dodatni raznorazni tehnički problemi)

U ponedjeljak 27. lipnja, 2005, prostor velike scene Istra u zagrebačkom ZKM-u dočekuje publiku ogoljen i siv, s velikim, tamnim zastorima, u koje su, na podu, uperena dva projektora. Tu je i neka deka, stolac. Lijevo naprijed stolić je s gramofonom, o noge stolića oslonjen je omot LP-a Joan Baez. U gotovo radno svjetlo energično ulazi kultna osoba suvremenoga plesnog teatra, belgijska ruža, Anne Terese De Keersmaeker, i zamahom nogu odbacuje cipele, anticipirajući Baez, koja to čini uz komentar na snimci koncerta koji ćemo kasnije slušati. Mala je i krhka poput djevojčice u tom velikom prostoru, ali zalizana plesačka frizura, duboka bora na čelu i ozbiljan pogled, kao i mršavo, asketsko tijelo u dugoj crnoj haljini svjedoče zrelu osobu, pomalo zamorenu osviještenim iskustvom života. (Iza nje je i više od dvadeset godina akcije Rosas.) De Keersmaeker kreće se svojim prostorom sjećanja, emocije, sekvence, iskušava, neodlučna da se do kraja upusti u predstavu, ples, priču. Proučava publiku, tražeći u sebi motivaciju, vjeru, razlog, smisao novog upuštanja. Iako otvoreno komunicira, cijela predstava ostaje intimna, kao kad ste sami u stanu i pustite si po ne znam koji put omiljenu ploču (koja već poprilično škripi, pogotovo na zagrebačkoj izvedbi, kada su se staroj ploči pridružili dodatni raznorazni tehnički problemi).

Prostor i sjećanje

Bljesne u njoj poneka iskra sjećanja, prostruji energija, tijelo se poletno, mladenački zaleti i prepusti prostoru, ali ne, to je bila neka druga priča, i nema više smisla, to je gotovo? U igru plesačice, prostora i sjećanja pušta se Joan Baez, Concert Part 2, a riječi pjesama projiciraju se lijevo nisko, na pozadini, kao titl na crnoj praznini. Anne Terese aktivno prati pjesme, pjevuši si omiljene, poznate dijelove, dramatizira sadržaj, potresena ili ironična, otvorena i privatna; najavljuje sljedeću pjesmu, jasno, redoslijed zna napamet, ali tekst tu i tamo i sama provjeri na pozadini. A Joan Baez pjeva angažirano, o ženama koje ostaju bez dragog, bez djece, o ratu i politici koja se miješa u ljubav i intimu. Žene plaču ili osamljene čekaju, muškarci odlaze, čame u zatvoru ili ginu. Koliko se svaka žena može naći u tim protestnim pjesmama, koliko je to bunt ženske sudbine, a koliko pomalo i nastrano uživanje u bolnoromantičnoj ljepoti pustolovine života, koja je uvijek tragična završetka? Tko je odgovoran za pakao i kaos na zemlji? Je li Baez passé, sa svojim, za moj ukus, pretenciozno senzibilnim glasom, prepjevima protestnih pjesmama i balada, ali i čvrstim karakterom i stavom? Anne Terese De Keersmaeker tijekom izvedbe polako se skida, postajući sve krhkija, na kraju nježna, bolna sjena na projiciranoj snimci ratnog ubijanja, divljaštva, istovremeno preuzimajući tijelom dijelove filmskog sadržaja. Mogu li umjetnici uopće nešto promijeniti u smislu državnih politika i ratova, egzodusa i mobilizacija? Zašto se uopće oni trude, sagorijevaju ili, ipak, otvaranjem novih razina njihovo djelo čini trajanje na Zemlji podnošljivijim, smislenijim, poetičnijim? Svakako, zrela, promišljena umjetnička osobnost, suptilnost i veličina Anne Terese De Keersmaeker nije i neće smanjiti broj ratova na Zemlji, ali definitivno vraća vjeru u smisao, snagu i poruku ljudske, umjetničke emocije. Maja Đurinović