Vijenac 296

Film, Ples

Eurokaz: Telesquat, Bruno Beltrao, Grupo de Rua de Niterói (Brazil)

Akcijski junaci spašavaju planet

Ukoliko ste se našli u situaciji da vam TV-novinar, najčešće kod zagrebačkoga Glavnog kolodvora, postavi blic-pitanje da bi potom u nedostatku drugih ideja vaše nesnalaženje iskoristio za reportažu, ovo je slično, ali namjerno popunjavanje vremena

Eurokaz: Telesquat, Bruno Beltrao, Grupo de Rua de Niterói (Brazil)

Akcijski junaci spašavaju planet


Ukoliko ste se našli u situaciji da vam TV-novinar, najčešće kod zagrebačkoga Glavnog kolodvora, postavi blic-pitanje da bi potom u nedostatku drugih ideja vaše nesnalaženje iskoristio za reportažu, ovo je slično, ali namjerno popunjavanje vremena


Predstava Telesquat brazilskoga autora Brune Beltraa kazališnu pozornicu pokušava gledati kao TV-ekran. Baš zato što ekrana ionako ima previše u svakodnevnom životu, iskustvo gledanja u njih i u kazalištu očito naglašava postojanje medijski posredovane realnosti. Metež koji Beltrao postupno gradi izveden je upravo iz tog fenomena posrednosti kakav se nalazi u biti svakoga medija. Televizija je viđena kao objekt iz kojega svakodnevno izlaze fino oblikovane informacije, servirane konzumentu nakon prekrajanja na nekoliko razina. Kroz nju i samo kroz nju, najšire mase oblikuju svoju sliku svijeta, što ne mora biti tragično, ali nažalost jest jer sadržaji koje televizija zbog svojih tehničkih zahtjeva nužno odašilje posve su pojednostavnjeni i usmjereni.

Beltrao između gledatelja i izvođača postavlja titlove, projicirane na bijelu traku koja i fizički ometa jasan pogled na scenska zbivanja. Na semantičkoj razini titlovi usmjeravaju pogled na ista zbivanja, namećući neke moguće interpretacije, komentirajući koreografiju. Tako nam se, umjesto četvorice gradskih momaka koji vrlo dobro ovladavaju plesnim pokretom hip-hop-kulture, nameću ratnik, astronaut i pingvin, anticipacija sukoba i borbe. Gradi se fiktivna akcija na neobičnim likovima, situacije sve redom preuzete s ekrana (bilo televizijskih ili računalnih). Kretnje koje su same po sebi ili potpuno apstraktne ili otvaraju mnogo šire polje značenja pisanim su komentarima namjerno značenjski ograničene, unaprijed formirane i prije nego što dođu do gledatelja.

Čitanje zbivanja na sceni duplicira se u jednom trenutku time što jedan od izvođača u publici postaje novi medijator između izvođača i publike, govoreći iritantno i brzopleto u mikrofon novu paralelnu interpretaciju. Iskustvo je vrlo blizu onomu slušanja maštovitih dosjetki televizijskih komentatora pri prijenosu uživo. Isti napadno ustaje te traži i od gledatelja komentare onoga što vide. Ukoliko ste se našli u situaciji da vam TV-novinar, najčešće kod zagrebačkoga Glavnog kolodvora, postavi blic-pitanje da bi potom u nedostatku drugih ideja vaše nesnalaženje iskoristio za reportažu, to je slično, ali namjerno popunjavanje vremena.

Mogućnosti manipulacije gledateljima najbolje su demonstrirane na samu početku predstave. Nakon duga, spora i minimalna pomicanja tijela izvođača do određene poze, tek nekoliko titlova pri kraju izaziva reakciju publike. Od tada na dalje autor predstavlja likove i gradi akciju koja ubrzanjem tempa kulminira uskakanjem u druge prostorno-vremenske dimenzije, služeći se ekranima na sceni. Izvođači, vjerojatno pomicanjem pred kamerama iza scene, kreiraju iluziju preskakanja iz jednoga u drugi ekran. Iluzija i spektakl elementi su kojima osvaja televizija, a kojima i Beltrao najviše manipulira. Akcijski junaci preuzimaju na sebe klišeizirane identitete filmskih likova, junaka što spašavaju svijet u borbi između dobra i zla ili se suočavaju s nesavladivim prirodnim katastrofama (pada mi na pamet Armagedon, Ratnik, Apolo 13...), a čak je i glazba iz pojedinih filmova prepoznatljiva u pozadini.

Plesni pokreti breakera (streetdance), osim što su dio autorova plesnog sazrijevanja, u ovom su slučaju pogodno tlo za proizvoljno formiranje interpretacija. Jednako tako i sama je hip-hop-scena srasla uz televizijski medij, njime je posredovana i popularizirana među masovnom publikom. Njezino je mjesto danas nezamislivo bez moćnoga propagandnog sredstva - MTV-a.

I na kraju telesquatom se naziva navodna bolest dijagnosticirana u pedesetim godinama, a izaziva je prekomjerno gledanje televizije. Pedesete su davno prošle i televiziju polako nadmašuju drugi mediji, stoga mi je čudno što se Beltrao odlučio baviti baš njome. No, u hrvatskim je okolnostima tema zapravo tek sad aktualna s obzirom na rastuću TV-produkciju. Jelena Mihelčić

Vijenac 296

296 - 7. srpnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak