Zvijezde pod zvijezdama

Zvijezde pod zvijezdama

Vještina Ljerke Očić došla je do puna izražaja: u svakom trenutku bivajući (gudačko-orkestralni) motor što ne smije stati, zagrebačka je orguljašica blistavom spretnošću, maštom i muzikalnošću davala potporu naglašenim trubljačkim linijama

Malo hoće, malo neće, s vječnim pogledom prema gore, i ovih su predljetnih noći sa strepnjom šarali djelićima svih zagrebačkih koncerata pod vedrim (kišno-nekišnim) nebom. Svevišnji se ipak za trenutak kakva uzdaha smilovao i organizatorima i izvođačima, pod čijom se zvjezdanom prašinom, a u oblacima skrivenim galaktičkim zvijezdama, barem u sjaju umjetno proizvedene mliječne staze ponovno dogodila već tradicionalna i pripadajućim društveno-političkim glamurom obojena Opera pod zvijezdama, ali i prateće joj male, a zapravo umjetnički daleko profiliranije glazbene priredbe.

Zvijezda u usponu

Kultiviranim i muzikalnim zapjevom najbolje je to pokazala hrvatska sopranska zvijezda u sveplanetarnom usponu Martina Zadro, čijim je recitalom u HGZ-u, a u suradnji s pijanisticom Lanom Bradić (2. lipnja), mladozeleni Cantabile zaključio prvo koncertno godište. I kako to obično biva, a bivalo je i sada bez dodatne marketinške buke i s publikom što plješće kad se sjeti, a iz dvorane odlazi kad poželi (a paradoksalan je podatak - a možda i nije! - da i usprkos razvikanoj pompi, ni operna Šalata ne bilježi pravo slušateljstvo), u ljubavi se za glazbu najbolje sniva, a od rane romantike do suvremene španjolske i hrvatske solo-pjesme širok je obzor mogućnosti za probrane pjevačke interprete.

Martina Zadro zacijelo je svijetla točka razreda profesorice Snježane Bujanović Stanislav, nakon čega će u okretanju listova europskoga i izvaneuropskoga kalendara uslijediti i Graz i Bratislava i Prag, ali i New York u radnim susretima s Annom Moffo uza sva važna priznanja i angažmane. Pametno i postupno pritom gradeći tehniku na temeljima stroge diferencijacije opernoga i koncertnoga u vokalnoj interpretaciji, šarmantna će zagrebačka umjetnica lakoglasno i s fino izbrušenim osjećajem za slog velike i male forme voditi frazu čiste legato-linije prema primjernoj ujednačenosti svih (i najviših) registara. I zato prirodnost pjevanja ostaje najprirodnija stvar u visokoodškolovanu glasu Martine Zadro, a slike Schumannova Lieda i folklorne boje Dvořaka, Granadosa i Delibesa, bez potresa i nasilna reza ljube drukčije kajde Jurja Stahuljaka, Debussyja, Liszta i Martineza-Paloma. Sve do najnovijih i te večeri praizvedenih pjesama suvremenoga hrvatskog skladatelja Srećka Bradića, kojima je Martina Zadro darovala ton posebne izvedbene slikovitosti. A u toj trostrukoj (ne)zapovjednoj odgovornosti meštra od kajde, stiha i pjeva, susresti sa svrhovitom suhoćom i emotivnim odmakom Kiše i Dosade pjesnika Željka Grabarevića, i Bradićevoj su glazbi odredili poluretro-poluobjektivističke premaze na način recimo druge bečke škole s pridjevkom potmula i rezignirajuća tutnja klasterski tamna odjeka.

Zvijezde ni na nebu ni na zemlji

Ništa od posebno nadahnute tame, ali ni od zvijezda na nebu nije bilo za odvijanja posljednje Opere pod zvijezdama na stadionu na Šalati (4. lipnja), čije su već udomaćene zvijezde na čelu s moldavskom sopranisticom Irinom Lungu, hrvatskim tenorom Tomislavom Mužekom i korejskim baritonom Carlom Kangom, sada pjevale za Dječji dom iz Nazorove ulice u Zagrebu. Uz jednakopravni prinos splitskoga basa Luciana Batinića te uz pripomoć mlade sopranistice Ivane Garaj-Korpar, u izvedbi je, dakako, pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja, sudjelovao i Simfonijski orkestar HRT-a, a red pojedinačnih arija, jednoga dueta i skupnoga završnoga prizora s diptihalnim instrumentalnim istupom, i taj je put put do slušateljeva uha pronašao preko crnih razglasnih grdobina s neprirodnom reprodukcijom zvuka i slike na dva videozida.

A kako se usprkos mehaničkoj tehnici pjevalo i sviralo? Zvjezdano u tonu zvonkolike Moldavke Lungu i partnera joj Mužeka za duet iz Puccinijeve Madame Butterfly, a ponešto manje uspješno u slučaju indisponirane intonacije inače zvonka i bojom idealno muževna ludbreškoga tenora u Vojvodinoj ariji iz Verdijeva Rigoletta. Stilski odveć robustan u nastupu bio je Carlo Kang kao otac Germont u najariji Di provenza... iz Verdijeve Traviate, a po čudno punktiranim plesnim poskocima u flautama i oboi pratili su ga radijski simfoničari kao sastav ne baš čisto artikulirana zanata s tromo postavljenim odjecima za predigru Verdijevu Nabuccu s početka koncerta. Zato je moćnim i toplo zaobljenim dubinama i nosivim visinama pozornost plijenio Luciano Batinić kao Glinkin Susanjin i Rossinijev Basilio, a po statusu zvijezde pod zvijezdama iznad svih je i barem u mrvicama već potrošena recepta za koncerte takva tipa blistala Irina Lungu u svim odlično prevladanim zamkama mladodramskoga (verdijanskoga) soprana.

Ganutljivo nadahnuto muziciranje

Podvig nad podvigom, pak, učinio je ad-hoc složen slovensko-hrvatski trio za odvijanja posljednjega, tekućesezonskoga kućnoga koncerta u Salonu Očić (9. lipnja). Najprije je superhladna ciklona otklonila svaku mogućnost doživljaja muziciranja pod mirisima jedinstvena arboretuma s Lašćinskoga brijega, a zatim su poput hladna tuša, doslovno u posljednjem trenutku zbog bolesti, gostovanje otkazali i članovi Slovenskoga kvinteta trobil kao očekivana kruna jubilarna, desetoga godišta zagrebačkih salonskih domjenaka. I što je valjalo učiniti? Poput vrhunskih profesionalaca i ljudi dobra osjećaja za odnjegovano gospodstvo u svijetu općeg pada morala i svih vrednota, orguljašica Ljerka Očić i potvrđen prijatelj svehrvatskih koncertnih podija trubljač Stanko Arnold kao voditelj slovenskoga brass-kvinteta, u hipu su maksimalne koncentracije, a uz nemali prinos mladoga trubljača, Arnoldova studenta s ljubljanske Akademije Jure Gradišnika, višestruko crno pretvorili u najbijelo s uresom ganutljivo nadahnuta muziciranja. I to je taj tim što pobjeđuje i nepobjedive sile usuda, a zvonka, zvučna i istodobno paklenski zakučasta barokna riječ u neprekinutu pokretu piccola i orguljska mehanizma najljepša su nagrada zagovornicima staro-nove građanske inicijative za solističku intonaciju u komornome zajedništvu.

Čak četiri dvostruka koncerta uz dva dueta i tri orguljska sola s popisa rasporeda novi su dokaz pritom i znanja i hrabrosti izvođača da publici daruju najkomade iz barokne virtuozne literature s uklonima i prema stilu galantne, pretklasične epohe. Posebna vještina Ljerke Očić tom je prigodom došla do puna izražaja: u svakom trenutku bivajući (gudačko-orkestralni) motor što ne smije stati, zagrebačka je orguljašica blistavom spretnošću, maštom i muzikalnošću davala potporu naglašenim trubljačkim linijama. A izvanredan legato i čistoća Arnoldova tona i nakon tolikih godina bavljenja tim glazbalom jednostavno očarava. I u solističkim odjeljcima i u onima za dvije trublje na uzorke Stradelle, Couperina, Franceschinija, Zipolija, Loeilleta, Manfredinija, hrvatskih anonimusa, Telemanna i Vivaldija, glazba je kao točka sveključanja pjevala najljepšim kajdama majstora od majstora, a zvjezdani pucnji trija Arnold, Očić i Gradišnik i bez zvijezda su s vedra neba iznad sebe nosili proglas o vatrometu boja u bojama svih osjetila.