ZBILJA IZA ZRCALA

ZBILJA IZA ZRCALA

Radovan Ivšić, Théâtre, Gallimard, Pariz, 2005.

Onomu tko se istinski upustio u analitičko-kritičko promišljanje svijeta dramskih djela Radovana Ivšića i/ili u teoretsko razmatranje njegovih prostorno i diskurzivno rasutih, ali idejno koherentnih tekstova o teatru, njegovoj biti i degeneraciji, moralo je ubrzo postati razvidno kako ga sama tekstualno/kontekstualna materija udaljava od željene znanstvene objektivnosti i jednoznačna metodološkog pristupa te priziva ukrštene retoričke prakse koje su je proizvele. Onomu tko je, uz to, imao i priliku upoznati dosljedna egzistencijalnog nadrealista nepokoriva i nekonformističkog duha, zadržavanje na neosobnoj distanci postaje još teže. Stoga, u uvodu ove recenzije najnovije knjige Radovana Ivšića Théâtre, unaprijed svjesno zauzimam osobnu i subjektivnu poziciju (kao jedinu moguću).

Objektivne informacije

Nakon zbirke poezije Poe` mes, izašle prošle godine, u kojoj je tiskana i korska poema Narcis na hrvatskom jeziku, prestižna francuska izdavačka kuća Gallimard objavila je novu knjigu Radovana Ivšića, Théâtre, koja, u autorovu prijevodu, objelodanjuje gotovo čitav Ivšićev dramski opus (Daha, Kralj Gordogan, Vane, Kapetan Oliver, Akvarij, Aiaxaia ili moći reći) popraćen predgovorom Jean-Paula Goujona. U dramsku zbirku koja naslovno korespondira sa znatno ranijim hrvatskim izdanjem (CEKADE, Zagreb, 1978.; drugo, dopunjeno izdanje NZMH, Zagreb, 1998) nije uvrštena jedino korska pjesma Sunčani grad, prvobitno pisana za jednu od prvih hrvatskih off kazališnih skupina, Družinu mladih, u kojoj je Ivšić zadobio praktično kazališno iskustvo kao i kratkotrajnu priliku da preispita i provjeri vlastito dramsko pismo. Razlog neuvrštavanja Sunčanoga grada, u čijem koru Ivšić propituje odnos pojedinca i kolektiva koji počiva na esencijalnoj i životno afirmativnoj razlici, njegova je svojevrsna neprevodivost, jer je satkan od performativnog jezika koji se, ponajprije oslanja na zvučnu tvarnost riječi. Zbirku zatvara Prolog-Epilog, koji, zajedno s intertekstualnom i metateatralnom Aiaxaiom, tvori svojevrstan autorski teatarski manifest. Prolog-Epilog, izvorno pisan na francuskom, te u hrvatskom prijevodu objavljen u »Frakciji«, kao i u drugom izdanju iznimno zanimljive Ivšićeve knjige U nepovrat, opet predstavljen je kao integralan dio neobjavljene i neizvedene drame A tout rompre (Da sve trešti).

Sporadične natuknice

Promišljanja Ivšićeva teatra najčešće započinju njegovim lociranjem u, znanosti toliko drag, reduktivan »pretinac« nadrealističke drame, čime se predodređuje kretanje od kanoniziranih paradigmatskih postavki nadrealizma prema dramskom tekstu i autoru. Pritom se zaboravlja vrlo važna činjenica da većina Ivšićevih drama nastaje u ratnom i poratnom Zagrebu, prije autorova formalnog priključenja nadrealistima, kao i ona da su, u sustavu mišljenja sama povijesnog nadrealizma, sintagme poput nadrealistička drama, pa onda i nadrealistička teorija teatra, neodržive i neoperabilne. Iscrpno raslojavanje Ivšićeva teatra, kao i uz njega organski vezanih i međuovisnih teza o teatru, dovodi do zaključka kako on nije rezultat poetoloških sadržajno-formalnih preskripcija, nego samostalan i osebujan teatar, kvalitativno i tvorbeno naslonjen na stilsku množinu nadrealizma, koja se ujedinjuje tek idejom pjesništva kao jedinoga mogućeg oblika slobodne i istinske egzistencije. Na to upozorava i Jean-Paul Goujon u kratku, ali semantički zgusnutu predgovoru koji detektira velik broj motivskih preokupacija te jezičnih i dramaturških postupaka Radovana Ivšića, ispreplećući ih mjestimice s bibliografskim podacima.

Ogoljenim, ispražnjenim i reteatraliziranim teatrom Ivšić hotimice perforira i dokida razmeđe poetskog i dramskog izraza, na tematskoj i motivskoj razini dekonstruira općeprihvaćene vrijednosne binarne opozicije zapadnjačke civilizacije te uvodi žanrovsku transgresivnost i subvertira jezičnu sintaksu. Ivšićevi komadi raslojavaju dramski prostor na dva antitetična svijeta: na onaj povijesne zbilje i nadrealni svijet poetske slobode. Zbilja se, pritom, transponira u prostor iza zrcala, koji je otvoren slobodnu generiranju onog uvijek nanovo novog, vrtložnog i neiscrpno mogućeg, dok se napušteni svijet povijesne zbilje, koja nikada nije aluzivno konkretizirana (što je, paradoksalno, čini vječno aluzivnom) razotkriva kao ukrućen i krivotvoren jednodimenzionalan i jednoznačan konstrukt, napučen umrtvljenim i zasužnjenim tijelima i ideološki ustrojenim jezikom.

Za prvo polugodište sljedeće godine najavljen je izlazak i treće knjige u Gallimardovu izdanju, koja će sadržavati članke objavljene u francuskim nadrealističkim časopisima, intervjue, eseje, dokumente i fotografije.

Do nove knjige koju s nestrpljenjem iščekujemo.Ana Prolić Kragić