Verbalizacija plesa

Verbalizacija plesa

Ples je erozivan i zbog toga mu je potrebna verbalizacija i fiksna forma, jer to je ono što iza njega ostaje. Jasno da su videokasete ili DVD–i odličan medij na kojem se predstava čuva, ali ipak je kritika i analiza ono što daje trajanje i važnost u jeziku

U povodu skorog izlaska novoga broja »Kretanja«, (promocija 23. lipnja u 12 sati u B. P. clubu, u okviru Eurokaza) razgovarali smo s glavnom urednicom, Ivom Nerinom Sibila, inače plesnom umjetnicom, koreografkinjom i pedagoginjiom. Novi broj bit će vrlo opsežan, jer riječ je o dvobroju. Dvije su velike teme: Trideset godina hip–hopa i Dramaturgija u plesu.

Što vam je, osim obljetnice, u hip–hopu bilo zanimljivo?

— Temu smo odabrali zbog toga što break dance, usko vezan uz hip–hop, polako sve više prodire na domaću plesnu i kazališnu scenu. Isto se tako ples u hip–hop–kulturi pokazao kao zanimljiv primjer kroz koji se može pratiti razvoj od organske do scenske forme. Break je nastao kao ples sa ulice, kao subkultura te izraz pobune i traženja identiteta skupine mladih u sedamdesetim godinama, a u trideset godina postojanja, komercijalnim se medijima proširio u vrlo važan globalni pokret i kao takav napose u posljednjih desetak godina doživljava fuziju sa suvremenim plesom. To se osobito vidi u Francuskoj, gdje je hip–hop u plesu važan dio kulturne politike. Zanimljivo je i to što je break dance jedna od rijetkih formi čijem su razvoju danas mnogi svjedoci, od prvih javnih pojavljivanja u filmu Flashdance do danas, kada u nas, recimo u EkS–sceni, breakeri drže plesni trening. S takvim kontekstom u »Kretanjima« smo pokušali ispitati kakvi su ovdje estetski i politički mehanizmi, propitati suvremeni ples kao fluidnu formu koja može apsorbirati različite utjecaje.

Na što se sve odnosi dramaturgija u plesu?

— Tema dramaturgije u plesu odnosi se uglavnom na hrvatsku scenu, a pokriva razmišljanja naših dramaturga, pitanja kako se dramaturgija pozicionira u Hrvatskoj, što to znači, kakvi su pristupi dramaturgiji. U posljednjih petnaestak godina utjecaj dramaturga na plesnu scenu u nas iznimno je važan, ali i nejasan. Pokušali smo ispitati što se događa u odnosu dramaturgije i plesa, a tu imamo i nekoliko važnijih stranih tekstova. Oni demistificiraju pojavu dramaturga te ga pozicioniraju u mnogo širem smislu od suradnika na predstavi, daju mu i društveno–političko značenje mosta između kulturne politike i samih umjetnika.

»Kretanja« su prvi hrvatski časopis usko vezan uz plesnu umjetnost. Jeste li zadovoljni njegovim kretanjima?

— Uredništvo radi vrlo predano i časopis se razvija poput scene same, pomalo i polako. U tom kontekstu mislim da je dinamika izlaženja od dva broja godišnje u redu. Vrlo smo zadovoljni time što imamo sve veći broj suradnika, što nam se ljudi spontano javljaju. Baš smo na ovome broju krenuli s mnogo većim brojem suradnika iz inozemstva, koji su svi vrlo zainteresirani za suradnju. Čak je i europska plesna scena mala pa je svaka pojava, poput »Kretanja«, koja plesu pokušava dati nekakvu akademsku i društvenu važnost, dobrodošla.

Kakvi su planovi?

— I dalje ćemo raditi dva izdanja ili dvobroj godišnje, a novost je da ćemo od iduće godine pokrenuti biblioteku prijevoda, kao nezavisni projekt. Mislim kako je važno da se trajno počnu objavljivati knjige s plesno–studijskom tematikom na hrvatskom jeziku. Također planiramo izaći s novim izdanjem »Vodiča za hrvatski ples«, čije je prvo izdanje jako dobro odjeknulo, a osobito iz inozemstva imamo dobre povratne informacije. U planu je još i englesko izdanje časopisa baš zato što ljude s međunarodne scene zanima što se ovdje zbiva.

Kakva je uopće uređivačka koncepcija časopisa?

— Strahovito je važno da budemo refleksija i suvisla arhiva hrvatske scene koja inače postoji jedino u »Vijencu« i u nešto manjem intenzitetu i drugom obliku u »Zarezu«. Dnevne novine uglavnom samo najavljuju premijere, a s druge strane tu je časopis »Frakcija«, koji se bavi plesnim temama na visokoj teatrološkoj razini...

Ples je erozivan i zbog toga mu je potrebna verbalizacija i fiksna forma, jer to je ono što iza njega ostaje. Jasno da su videokasete ili DVD–i odličan medij na kojem se predstava čuva, ali ipak je kritika i analiza ono što daje trajanje i važnost u jeziku. Velik dio časopisa usmjeren je zato na praćenje scene, a voljela bih da za deset do petnaest godina studenti teatrologije ili plesnih studija to mogu iskoristiti za analizu onoga što je bilo. Drugi su dio časopisa teme. Meni je ovdje važno osvijestiti i uputiti na odnos društva i plesa, na mogućnost plesa ne samo kao umjetničke nego i edukativne i društvene forme, jer ono što danas vidimo u nas veliko je nerazumijevanje mogućnosti plesa u edukativnom pa čak i političkom smislu.

Kakva je ta hrvatska plesna scena iz vaše perspektive?

— Mislim da je nužno, kako bi scena rasla, osvijestiti ljude o važnosti plesa, koji je zbog svoje tjelesnosti toliko blizak čovjeku. On ima težinu, nužnost i mjesto u društvu. Da bi scena funkcionirala, od vrha, a to su visokoestetizirane predstave, pa nadalje, mora postojati osnovica. Ono što se u nekim zemljama događa jest prepoznavanje upravo edukativnih i komunikacijskih mogućnosti plesa, a za to plesači moraju biti obrazovani, imati osnovu i posjedovati alate za rad. Dok se ta svijest ne proširi, ne mogu funkcionirati i one stvari između jer sada nema dovoljno posla za plesače, ni u edukaciji ni u terapiji, gdje se ples također pokazao zahvalnim. Pa u nas je ples apsolutno protjeran i iz kazališta i iz škola i iz medija! Nakon premijera predstave umiru, a tko dođe do pete izvedbe, taj je legenda, što je strašno! Iz te se činjenice jasno vidi nepostojanje bilo kakve kulturne politike prema plesu i potpuno nerazumijevanje od strane ljudi koji vode kazališta. Sve do trenutka dok ne zaživi mjesto gdje se sustavno izvode predstave i dok se ne uspostavi mreža gostovanja, plesna je scena diskriminirana i u vrlo teškoj poziciji preživljavanja Razgovarala Jelena Mihelčić