Vijenac 295

Film

Vodič kroz galaksiju za autostopere (The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy), red. Garth Jennings

Uspavanka za Blentone

U sposobnoj režiji debitanta Jenningsa, filmski Vodič neočekivano nas vraća u sve ono što je nekoć bilo tako uzbudljivo

Vodič kroz galaksiju za autostopere (The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy), red. Garth Jennings

Uspavanka za Blentone


U sposobnoj režiji debitanta Jenningsa, filmski Vodič neočekivano nas vraća u sve ono što je nekoć bilo tako uzbudljivo


Let’s do the time warp again! Skočimo kroz vrijeme s Arthurom Dentom (prosječnim engleskim prosječnjakovićem, koji je k tome i prosječan), Fordom Prefectom (stručnim galaktičkim autostoperom koji se prozvao po vrsti automobila, jer je smatrao da je to dominantan oblik života na Zemlji), Zaphodom Beeblebroxom (karizmatskim predsjednikom galaktike, blesavim poput televizijske reklame, a i jednako blistavim), Triciom McMillan (posvemirčenom u Trillian i konačno promaknutu u status love interesta) - te, jasno, s Marvinom, tim stožernim likom općekozmičke hiperdepresije. Jer, Vodič kroz galaktiku za autostopere napokon se pojavio na velikom platnu! Čekali smo ga samo četvrt stoljeća!

Rođena 1978. u obliku BBC-eve radiodrame, priča o stopiranju svemirom postigla je svjetsku slavu nakon što ju je autor Douglas Adams pretočio u serijal od ukupno pet romana, a potom i polovičnu TV-seriju, savršenu razbibrigu za sve one koji su stasali na Montyju Pythonu i stekli novo oduševljenje znanstvenom fantastikom nakon Ratova zvijezda. Ta sprega specifično britanskoga smisla za komično spajanje krajnje metafizike s krajnjom banalnošću zaista se raširila popularnom kulturom brzinom beskonačne nevjerojatnosti. Već 1984. je, tako, nadahnula Blentone, radijski serijal novoosnovanoga Radija 101, vjerojatno najviši kreativni doseg te nekoć uzbudljive postaje. Vodič je možda bolje od ma koje druge priče ulovio Zeitgeist vremena između 1975. i 1985, između Svetog grala i Brazila, kad se čitalo Metal Hurlant i razrogačenim očima gledalo u budućnost koja neizbježno slijedi.

A onda je grunuo Challenger, prava se znanstvena fantastika vratila u fanovski zabran, a Vodič je izgubio pop-kulturni primat. Natezanja oko ekranizacije trajala su tako dugo da se učinilo da do filma nikad neće doći. Adams ga nije dočekao, budući da je umro 2001, ali znalo se da je sve vrijeme marljivo radio na scenariju, zasnovanu, kao i sve ostale inkarnacije te priče, na drukčijoj kronologiji, s drugim narativnim elementima.

Ali, ne lezi, vraže! U sposobnoj režiji debitanta Jenningsa, filmski Vodič neočekivano nas vraća u sve ono što je nekoć bilo tako uzbudljivo. Iako mu priča kašljuca u epizodama posvećenim Hummi Kavuli i planetu Vogsphere, Jennings gotovo redovito uspijeva naći vrsnu vizualnu nadgradnju Adamsovu predlošku - od dizajna Marvina, koji je sa svojom velikom glavom upravo neodoljivo sladak dok ga univerzum tišti, preko delfinske pjesme legendarna naslova So Long and Thanks for All the Fish i vizualizacija enciklopedijskih natuknica iz Vodiča sama, do sjajnih inovacija kakva je gledišni pištolj. Treba biti teška prznica pa biti obožavatelj Vodiča, a ne voljeti film.

No što je s onima koji nisu otprije bili poklonici? Vremena su se promijenila, ne nužno nabolje, a humor prethodnoga naraštaja baš se i ne sviđa novomu. Premda je Jenningsova adaptacija vizualno posve dijete ovoga doba, ona duhom pripada prethodnome. Doista, riječ je o putovanju kroz vremenski procjep - posve prirodnu za one temponaute koji su Vodičevi vršnjaci, ali i vjerojatno odveć nesuvislu za stvarnu djecu budućnosti.Vladimir C. Sever

Vijenac 295

295 - 22. lipnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak