Umjesto kritike

Izložba Izbjegavanje - zajednički projekt Ivane Franke, Damira Očka i Silvija Vujčića, MSU, Katarinin trg, Zagreb, 2-26. lipnja 2005.

Umjesto kritike

Niz nisko postavljenih žarulja stvara oko sebe spektralne aure, koje mijenjaju oblik. Ima nečeg privlačnog i strašnog u vrtoglavici koju stvara ambijent

U vrelo podne sunca u zenitu, kojim nas je te srijede predljeto 2005. konačno počastilo, ulazim u sjenovitu hladovinu stare zgrade na Katarininu trgu. Moja fatamorgana počinje već i prije no što su to umjetnici i kustosica poželjeli. Zbog nagle promjene temperature te jačine i naravi svjetlosti, slika, meni dehidriranoj od uspinjanja na Gornji grad, već lagano leluja. Izložba još nije ni počela. Uspevši se stubama do uskoga hodnika pred izložbenim prostorijama muzeja, prvo se poskliznem. Tlo mi izmiče! Nastavim hodati. Nesigurnim korakom, koji je i uzbudljiv, po crnoj prekrivci posutoj nečim škripavim što se srebrnkasto ljeska poput pijeska. Duž cijeloga hodnika niz nisko postavljenih žarulja stvara oko sebe spektralne aure, koje mijenjaju oblik kako brojim korake. Zasljepljuju me, podvostručuju mi sliku. Na prozoru, u dnu hodnika, grijalica grije zrak. Ima nečega privlačnog i strašnog u vrtoglavici koju ambijent stvara. Oblici mi izmiču. Pokušavam ih ne izbjeći. Oni cure kroz moje prste, proklizuju ispod mojih balerinki. Ponekad su stvari najdalje kad se čini da su nadohvat ruke. Opasnost vreba kada nam popusti koncentracija (a prepustiti se tako je lagodno). Život je pun prilika i poluprilika (posuđujem tuđe konstatacije). Ponekad Kairosa zgrabimo, ponekad nas izbjegne ili nam izmakne. Koje je od to dvoje istina? Izbjegavanje ili izmicanje? Umjesto svjetla na kraju mračnoga tunela, ugledam bočni prolaz u mrak koji se nudi. Odazovem se. Oči mi se nisu niti prilagodile na crnilo, a već srljam - trenutak brzoplete odluke (tko još u informatičkoj eri ima strpljenja?!) - na lijevo. Uskoro se sudarim s crnom istaknutom plohom ispred bijelog zida. Sjetim se - žuri se polako. Udarac i vrtoglavica od ludih efekata ne obeshrabruju me. Krećem u suprotnu pravcu. Dugo, kroz niz zatamnjenih soba negdašnjeg zagrebačkog građanskog stana. Nazire se nekakvo svjetlo u dnu. Nekakve dvije nepostojane točke. Kreću se. Preklapaju. Razdvajaju. Gore-dolje. Želim doći do njih. To je, pretpostavljam, oaza za posjetitelja. Privid palmi i jezerca vode - ili svjetlo saznânja. Brzo prema iluziji! I već zaboravljam onu - žuri se polako. Privid mami (koliko si god svjestan činjenice njegove prividnosti, želiš vjerovati da je ipak konkretan - da ga možeš učiniti konkretnim - nada umire posljednja) i, prije nego se snađeš, put ti presiječe stvarnost. Fizička barijera u obličju užeta zarezala mi se u struk (nisam je željela vidjeti). Na ovoj se izložbi razbijaju koljena! Tako i treba onomu tko ne uči na pogreškama. Bolna otrežnjenja su, ponekad, potrebna. Iz njih izlazimo snažniji i mudriji. Promišljeniji, polaganiji, uspravni, sigurna, duga koraka, blaga, ali prodorna pogleda, često govorimo: hm, gladeći si, pritom, bradu, i reagiramo, pametno, s odgodom, puni razumijevanja, odrasliji, nekako veći. Izboraniji, manje spontani, manje oduševljeni, tišeg smijeha, stariji. Možda ipak, naposljetku, ugodno smireni i pomireni sa sobom i svijetom. Naučeni veličini jednostavna uživanja u nedjeljnom kolaču.

Ivana Rončević