UDARCI & POLJUPCI

UDARCI & POLJUPCI

Najradikalniji odgovori na našu histeričnu medijsku svakodnevicu, koja je u pedofiliji otkinula slastan komad profitabilnoga medijskog kolača, nisu mogli proći bez kalkuliranih ekscesa

Sve je započelo sa serijom fotografija Larryja Clarka iz njegova albuma Teenage Lust i fotografijama Stevena Meisela za reklamnu kampanju stilista Calvina Kleina, koji je za modele odabrao poblajhane klince iz njujorškoga radničkog predgrađa. Nekako paralelno, Clark je u Klincima počeo lascivno zavirivati ispod pazuha svojih skejtera. Tako je rođen pedofilski chic. No, Meiselova serija modnih fotografija s maloljetnim modelima koji su se šepurili u izazovnim pozama nije mogla proći bez negativnih reakcija javnoga mnijenja. Lavinu protesta pokrenula je zabrinuta majka iz Chicaga. Ali njezini prigovori nisu se odnosili na ružnoću Kleinovih modela, koji su nokte ukrasili crnim lakom. To se nije odnosilo ni na interijer u koji je Meisel smjestio klince, jer su zidovi brojnih američkih stanova obloženi jeftinom oplatom. Gospođa Marks je, naime, zaključila da bi Meiselove fotografije mogle seksualno uzbuditi pedofile. A to je ono što Oliviero Toscani u svom komentaru na aferu Klein naziva pornografijom moći. Jer, bez obzira da li se moć manifestira u religijskom, vojnom, političkom ili nekom drugom obliku, ona u sebi posjeduje elemente opscenog. Ta gospođa predstavnik je šutljive manjine sve dok joj se ne pridruže svi oni koji misle poput nje. A tada se pretvaraju u masu. Postaju snažni i opasni.

GLASNOĆA MASE

S pojavom tabloidne televizije (Fox-TV) i policijskih serijala iz Bruckheimerove škole (šifra: Bez traga), koji nam nude senzacionalističke spektakle s djecom u raljama otmičara, pedofila, religijskih fundamentalista i majki s odgojnim metodama Courtney Love, masa je postala sve glasnija. Toliko glasna da je njezina jeka počela odzvanjati i u nas. Jer, gotovo da i ne prođe dan, a da u lokalnom tisku ne osvane nekakva pedofilska afera, premda je u našoj patrijarhalnoj i jako licemjernoj državi pojam pedofilije prilično rastezljiv.

Suočen s takvom tabloidnom histerijom, film nije mogao šutjeti. Solondzova Missy netragom je nestala u ružičastoj baletnoj haljinici (šifra: Welcome to the Dollhouse). A sumnja odmah pada na njezina nastrana susjeda. Jer, koliko se god Solondzova vizija djetinjstva i odrastanja doima morbidno, čemu je kumovao i autorov moralni ambigvitet, njegovim junacima na kraju tek polazi za rukom da se jedni od drugih još snažnije distanciraju, uništavajući one do kojih im je najviše stalo. Kad otac u Sreći razotkriva maloljetnom sinu pedofilske sklonosti, priznavši mu da je silovao školskoga prijatelja, Solondz ga ne portretira kao čudovište, nego kao osobu koja pokušava savladati unutarnje demone, ali istodobno voli sina, svjestan da mu nikad u životu nije izrekao nijednu laž.

Dakako, pojam pedofilskoga filma kao podžanra mora se strogo razdvojiti od lolitizma koji je inicirao senzualno nastran Nabokovljev klasik, za čiji je filmski transfer Kubrick u intervjuu priznao da bi njegov komad bio mnogo bolji da se mogao eksplicitnije pozabaviti njegovom erotskom komponentom. No, koliko god vjerujem da Kubrickova Lolita ne može biti bolja no što jest, neki tabui i dalje ostaju nedodirljivi. Pokušao ih je savladati elegantni Louis Malle, čija Pretty Baby nestrpljivo očekuje dvanaesti rođendan, kada bi defloracijom trebala započeti karijeru prostitutke. Jer, poroci koji se zbivaju u raskošnim Malleovim budoarima nalik na oživjela Renoirova platna nisu promatrani samo okom kamere erotskoga fotografa, nego te iste poroke promatraju i dražesne oči djeteta.

USLIŠANE MOLITVE

U Almodovarovu Lošem odgoju, Juan i gospodin Berenguer odlaze pače u kino ubiti vrijeme. Na repertoaru kina nalazi se Renoirova La be te humaine. Film tada aludira na neki izopačeni način na situaciju u kojoj su se našla dvojica muškaraca. No, kad Berenguera ugledamo u odjeći oca Manola kako se topi uz zvuke Moon Rivera, strast koju on osjeća prema dječaku kao čovjek koji zlorabi moć transformirat će ga u nasilnika. A kad on poslije zamijeni svećeničku halju civilnom odjećom i zaljubi se u Juana, taj isti čovjek sada igra posve suprotnu ulogu u ruletu strasti. Sada je on žrtva.

Sličnim pristupom koristi se i Antonio Capuano u filmu Pianese Nunzio, 14 anni a maggio, tom neobičnom spoju Brechta i napuljskog baroka, prateći bolnu kalvariju liberalnoga svećenika Don Lorenza Borellija, rastrgana između društvenog angažmana i zabranjene ljubavi prema dječaku. S jedne strane, Borelli nam se predstavlja kao energični borac protiv mafije. A s druge strane postoji opasnost da ga ta ista mafija razapne na križ kao pedofila. Riječ je, dakle, o vrlo osobnom filmu u kojem Capuano stalno balansira između instinkta i ideologije. Jer, kako bi to rekao Truman Capote, kojeg Almodovar toliko voli citirati, više je suza proliveno nad uslišanim molitvama.

Najradikalniji odgovori na našu histeričnu medijsku svakodnevicu, koja je u pedofiliji otkinula slastan komad profitabilnoga medijskog kolača, nisu mogli proći bez kalkuliranih ekscesa. Poput Larryja Clarka kao neke vrste Lewisa Carrolla skejterske generacije, narcisoidna stilska vježba Asije Argento The Heart is Deceitful Above All Things, adaptacija istoimenoga romana mlađahnoga JT Leroya, u nas prevedena kao Udarci i poljupci (Profil), također pokušava uzdići pedofiliju na glamurozni nivo. No, koliko se god učestalost pedofilskih tema u pokretnim slikama mahom percipira u kontekstu šokantnoga, najveći paradoks leži u činjenici da je autorovo koketiranje s ekstremnim oblicima seksualnog nasilja nad djecom nepoznat pojam. Svi oni tek pokazuju pedofilsku žudnju koja ne mora biti ostvarena (takvu je žudnju pokazivao Carroll kad je pero zamijenio fotografijom, dok mu je pozirala ljupka Alice Liddell). Zato su Leroyevi pedofili mnogo opasniji i ne zaustavljaju se na pogledima i dodirima. A ulogu makroa preuzima majka kao vrhunska white-trash ikona, koja će sina preodjenuti u curicu, tjerajući ga u ralje kamiondžija i pedofilskog seljačine Marilyna Masona, koji nam se ukazuje u neprepoznatljivu ošišanom izdanju. Možda je djetinjstvo JT Leroya doista bilo pakao kakvim ga prikazuje u romanu. No, kad sam ga lani ugledao kako se mota predvorjem kanskoga Hiltona u panama-šeširu, nalik na križanca Giuliette Masine i Françoise Sagan, shvatio sam da nije varljivo samo srce, nego i vanjština, iznad svega.

RIZIČNA STRATEGIJA

Kako sam u tiskovini koju držite u ruci nedavno naveo u recenziji The Woodsmana da se pedofilskim temama na filmu mahom treba pristupati s maksimalnom dozom (pragmatična) strpljenja i minimalnom dozom senzacionalizma, valjalo bi uz sjajni dokumentarac Hapseći Friedmanove spomenuti dva filma koji se rukovode takvom formulom, L.I.E. Michaela Cueste i Mysterious Skin Gregga Arakija, koliko god njihovi autori dobro znaju da svaka obitelj, sa ili bez pedofila-mučenika, krije svoj mali veliki film, neku vrstu autentične tragedije. Ako su Friedmanovi kao akteri pedofilskoga skandala epsko-biblijskih proporcija portretirani kao žrtve suvremenog američkog lova na vještice, kad nemoćni pater familias biva optužen na temelju (lažnih?) svjedočenja i otkrivenih kiddie-porn-časopisa, film nas istodobno suočava s teškim pitanjima. Što pedofilija čini djeci? Kako na nju odgovoriti? Kako se vjera u sretno djetinjstvo i nesputano očinstvo preko noći može srušiti poput tornja od karata?

Poput klinca u plišanom kostimu zeca koji tumara prijelazom preko autoceste (šifra: Gummo), kad nam Clark pokušava dokazati da i najobičnija pljuvačka može biti fotogenična, slična lokacija mogla je postati kobna za protagonista Cuestina filma L.I.E.. No, dok Cuestin pedofil Big John pokazuje Howieju pornić, dolazi do dobne inverzije njihovih uloga. Howie je taj koji se ponaša poput zrela muškarca, dok se njegov pedofilski partner Big Joe odnosi prema seksu poput adolescenta (slična je inverzija u odnosu između Howieja i njegova infantilnog oca). Taktika koju je Cuesta preuzeo od Solondza još je snažnije naglašena u Arakijevu remek-djelu Mysterious Skin, koje prevodi pedofiliju kao romansu, dok njegov mali protagonist masturbira prelistavajući mamin »Playgirl« i zaljubljuje se do ušiju u trenera baseballa. Takva situacija najbolje korespondira s prizorom najnovijega filma istrošenoga Todda Solondza (šifra: Palindromes) u kojem njegova junakinja vjeruje u nevinost zlostavljača djece, jer pedofili vole djecu, kako to ona doslovno kaže. No, koliko god takvo stajalište bilo pogrešno, pogotovo ako se rukovodimo razumnom definicijom ljubavi, Arakijeva je rizična srategija upalila. Umjesto da humanizira počinitelja seksualnoga zločina (trener), autor humanizira njegove žrtve, koje u bliskim susretima s alienom doživljavaju različita iskustva, od nježnih do mehaničkih i neugodnih, premda se njegova subjektivna kamera nalazi u stanju vječne napaljenosti. Jer, kako nam to poručuje JT Leroy, sve se naposljetku svodi na udarce i poljupce.Dragan Rubeša