PRAŠINA IZA JEDNOPREGA

Izložba Mihalyja Munkacsyja Munkacsy u svijetu, Nacionalna mađarska galerija, Budimpešta, 24. ožujka - 31. srpnja 2005.

PRAŠINA IZA JEDNOPREGA

Riječ je o iznimnu slikaru, sjajna osjećaja za boju i kompoziciju, spretna u pronalaženju pravih izraza lica svojih modela, slikaru koji je bio spreman sve uložiti kako bi se mogao posvetiti umjetnosti

Proljetni festival u Budimpešti, čiji se početak poklapa sa sredinom ožujka, kada je najnepodnošljivije moguće vrijeme, u prijelazu između otporne zime i nestrpljiva proljeća, obično upotpunjuje glazbena događanja otvaranjima izvrsnih likovnih izložbi, pa ni ovogodišnji nije bio iznimka: u Nacionalnoj mađarskoj galeriji na Budimu dana je na uvid izložba jednog od najboljih mađarskih slikara 19. stoljeća, Mihalyja Munkacsyja. Iako su njegova djela u stalnom postavu te reprezentativne galerije, izložba obuhvaća Munkacsyjeve radove iz brojnih privatnih zbirki i muzeja po bijelom svijetu, pa zajedno s djelima u postavu daje izvrstan uvid u njegovo slikarstvo i jednu ljudsku sudbinu.

ZANIMLJIVA SLIKARSKA SUDBINA...

Dok gledamo salonske portrete ili majstorski oslikanu šumu, ne možemo ni naslutiti sinusoidalnost Munkacsyjeve sudbine - zaista je bio igračka usuda... Rođen 1844. u Munkacsu, sa sedam godina ostaje bez roditelja i odlazi ujaku da bi već kao desetogodišnjak u Aradu radio kao nadničar. Zbog bolesti vraća se u Gyulu, gdje prima prve slikarske lekcije od Karolya Fischera. Kao devetnaestogodišnjak dolazi u Peštu kopirajući po muzejima i uzimajući lekcije u atelijerima Mora Thana i Anatala Ligetija (posljednji je za njega ustvrdio kako posjeduje jedinstven dar da preuzme ono najbolje od učitelja). Od 1865. neuspješno pokušava dovršiti likovne studije u Beču, Münchenu i Parizu - djelomice zbog neimaštine, a djelomice zbog pronalaženja vlastita stila nastala u prožimanju impresionističkih utjecaja francuskih ljubitelja svjetlosti i njemačkih poklonika realističkih prikaza. Godine 1870. postaje poznat zadobivši na Pariškom salonu Gold Prix, što mu omogućuje druženje s prvim slikarskim imenima onoga doba (odlazi među inima i u Barbizon na poziv Laszla Paala), stječe u Parizu studio, putuje uokolo, ženi se s Cecil Papier te postaje bogat i slavan. Zanimljivo je da u tom razdoblju često slika tzv. salonske slike, dakle, teme dokonih žena na verandama ili salonima ispunjenim cvijećem te žanr-scene iz seljačkoga života ili dvojne slike: seljanka s djecom i aristokratkinja s djecom....

S trideset godina Munkacsy je dohvatio životnu, socijalnu i slikarsku zrelost - tražen je, uspješan i slikarski vrlo zanimljiv. Fantastični krajolici dubokih šuma, prostranih stepa, njegovanih parkova - sve je to Munkacsy izabirao kao središte svoga svijeta, ne razlikujući divljinu od aleja. Njemu je sve bilo jednako važno - ciganska kola, uzvitlana prašina iza jednoprega, stidljive gospođice na klupi u perivoju. Dakako, vide se tu utjecaji Turnera i barbizonaca, nizozemskih pejzažista i Courbeta - ipak, sve je drukčije od uzora, sve je zavijeno finom senzibilnošću nedvojbeno nadarena i nadahnutog promatrača; Munkacsy se koristi istim riječima, ali slaže drukčije slikarske rečenice. Budući da je popularan i tražen, slika brojne portrete, mrtve prirode, životne scene, krajolike, ali se javljaju i sakralni motivi. Dvije narudžbe pokazuju njegovu slavu - poziv da završi oslikavanje stropa u Kunsthistorischesmuseumu u Beču nakon Hansa Makarta (iako prihvaća ponudu, ne izvršava je u potpunosti jer slika vlastitu varijantu Apoteoze renesanse) te sliku za novi peštanski parlament Arpad osvaja Mađarsku.

URAVNOTEŽEN IZBOR RADOVA

Iako velika kristološka trilogija nije donesena na ovu izložbu, ipak su brojne studije, kao i slike Krist pred Pilatom iz 1881. te Golgota iz 1883, pred posjetiteljima. Gledajući cjelovite kompozicije logično ih uspoređujemo sa studijama - kao što je to čest slučaj, studija i skica daju nam više podataka o slikaru negoli o konačnoj slici - ono što sam vidjela jest predanost stvaranju, ljubav prema samu činu slikanja i uvjerenje da je slika univerzalna komunikacija.

To je možda najočitije u portretima i slikama s ljudskim likovima, bez obzira na samu temu, no nedvojbeno na Munkacsyjevim slikama podjednako govori svaka krošnja, suncobran u nježnoj djevojačkoj ruci i grubijan u gomili na Kristovu suđenju.

Godina 1896. u Munkacsyjeovu životopisu jest godina kada počinje njegova bolest i neizbježan kraj. Posljednja slika, tada datirana, nosi čudan naziv Žrtva cvijeća i predstavlja zastrašujuću skupinu sastavljenu od ženskog lika i cvijeća - nije to više onaj lakopotezni slikar, to je grč očajnika! Mihaly Munkacsy leži na budimpeštanskom groblju Kerepesi od 1. svibnja 1900. neprežaljen i zapamćen.

Izložba pod naslovom Munkacsy u svijetu postavljena u izložbenom krilu Nacionalne mađarske galerije sadrži kronološki raspored njegovih radova uravnotežena izbora, tako da su zastupljeni svi motivi: od krajolika, portreta, žanr-scena, preko salonskih i obiteljskih tema do sakralnoga i povijesnog razdoblja. Možemo govoriti o pojedinim stilskim odlikama poput bidermajerskih portreta, realističkih kompozicija i simbolističkih krajolika, no to je tek pojednostavljen opis. Riječ je o iznimnu slikaru, sjajna osjećaja za boju i kompoziciju, spretnu u pronalaženju pravih izraza lica modela, slikaru koji je bio spreman sve uložiti kako bi se mogao posvetiti umjetnosti i kojem se - što nije uvijek slučaj, posrećilo da je svoju ljubav uspio pretočiti u udoban život.

Mogli bismo se složiti s organizatorima izložbe, da je Munkacsy moderniji no što mu određuje vrijeme u kojem je stvarao i da je njegova umjetnost univerzalno svjetsko blago.

Olga Vujović