Povratak

Povratak

Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković: Vesna Butorac Blaće ...raskošna pjesma tijela..., Edac d.o.o., Zagreb 2005.

U četvrtak 2. lipnja, u foajeu HNK u Zagrebu svečano je predstavljena monografija Vesna Butorac Blaće ...raskošna pjesma tijela... Davora Schopfa i Mladena Mordeja Vučkovića, u izdanju Edac d.o.o. Istina, 1988. već je izašla prva i zadugo jedina plesna monografija posvećena »velikoj umjetnici primabalerini« Vesni Butorac, »čiji je bogati plesni opus i dugogodišnji umjetnički rad utkan u najviše vrhunce naše kazališne umjetnosti« autora Pavla Cindrića, pa su se mnogi pitali, zašto ne reći na glas, kako to da Vesna dobiva i drugu monografiju u ova ekonomski teška, baletu baš i ne osobito naklonjena vremena. Ono što mogu posvjedočiti, usporedbom obiju knjiga, jest činjenica da je postojeća dobra volja izdavača, popraćena očitom financijskom potporom, kvalitetno iskorištena. Pred nama je nova, bogato ilustrirana i opremljena knjiga s mnogo više građe i sadržaja i što je još važnije, zvjezdani uspon i blistava karijera dugogodišnje neprijeporne labudice, vile, princeze i đavolice zagrebačkog (a zapravo i jugoslavenskog) baletnoga kazališta potkrijepljen je izborom iz osvrta domaće i međunarodne plesne kritike, kao i Vesninim komentarom, osobnim zapisom vezanim uz neko razdoblje ili ulogu.

Autori nove monografije s uvažavanjem su zagledali i više puta citirali Cindrićev tekst, ali su jednostavno otišli dalje i mnogo više toga uzeli u obzir. Svakako je cijela akcija vezana i logično slijedi iza Nagrade hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje koja je Vesni dodijeljena 2002. te uz njezinu koreografsku aktivnost u radu zagrebačkoga baleta.

Intrepretacijska zrelost

Sintagma iz naslova knjige: raskošna pjesma tijela izvadak je iz teksta Sonje Kastl, stručne osobe i umjetničkog autoriteta, koja je od Vesninih početaka stala iza mlade balerine, prepoznajući moćno stopalo, rad nogu, ruke labuda i plastiku tijela. Tijela koje će poslije Branka Rakić definirati kao »najekspresivniji instrument cjelokupnog domaćeg baletnog ansambla« - misleći pritom na područje cijele SFRJ.

Tekstualni dio knjige podijeljen je u manje cjeline koje osvjetljavaju Vesnine početke, pa zasebno njezin rad sa svakom od tri važne umjetničke ličnosti (uz Sonju Kastl, to su još Pino Mlakar i Waclav Orlikowsky) koje su najviše utjecale na njezin interpretacijski rast i zrelost. Slijedi dio koji prati Vesnin klasični repertoar, pa dio, također impresivna, neoklasičnog i modernog repertoara te, kao zasebno poglavlje, razdoblje nastupa s trupom New London Ballet. Na kraju toga prvog dijela knjige osvrt je na njezinu pedagošku i koreografsku aktivnost te završno, kao protuteža blistavoj iluziji teatra - intimna sličica obiteljske idile. Drugi dio knjige posvećen je fotografijama iz predstava, a slijede i vrlo korisni popisi uloga, nastupa, gostovanja, koreografija.

I na kraju nešto što nije u izravnoj vezi s ovom lijepom knjigom, ali je potaknuto kritikom prijašnjih rukovodstava središnje nacionalne kuće koja nije »osjećala Vesninu odsutnost«. Prigovor je opravdan, iako se, ponavljanjem u ovakvoj prigodi, čini odveć naglašenim. Kao prvo, to što je Vesna u međuvremenu radila u Rijeci i Komediji nije manje važno, iako svi mi, naviknuti na centralizam, shvaćamo tamošnju djelatnost kao izgon. A ono drugo, odnos umjetnika i vladajuće strukture (kazališta, i šire), kao da se stalno ponavlja bez obzira na povijest, tzv. učiteljicu života. Je li danas drukčije? Pa su svima, neupitno istaknutim domaćim, isključivo - umjetnicima, otvorena vrata središnje nacionalne kuće? Ili se i dalje igra prema načelu: kad jednom svane drugom omrkne? Naši i vaši? Slavensku su uzeli Amerikanci, a Šparembleku Slovenci obilježavaju neke sitne godišnjice umjetničkog rada... Nisu li umjetnici i kultura nacionalna baština, i sadašnji ponos, i zajednička budućnost, bez obzira na osobne sukobe, sklonosti i vladajuću stranku?

Vesna Butorac Blaće s pravom je vraćena. Idemo li dalje?Maja Đurinović