Po ciganskim stazama i bogazama

Po ciganskim stazama i bogazama

Isabel Fonseca, Sahranite me uspravno (Cigani i njihov put), s engl. prev. Andrea Meić, Pelago, Zagreb, 2005.

Dok ideja ujedinjene Europe pokazuje naprsnuća, ne u šavovima, nego u temeljima, dok u Hrvatskoj raste euroskepticizam, neki dan na HTV prikazanoj eurofiličnoj Bugarki bilo je jasno podrijetlo takvih raspoloženja: Europljani su skeptični prema ujedinjenoj Europi zbog ulazaka novih nacija-država, a to je zato jer, recimo Bugare, u Europi prezentiraju samo kriminalci i Cigani. Pa se, očito, zazoru Europljana ne treba čuditi. Dapače, vrlo je europski, smatra ta Bugarka, držati distancu prema kriminalcima, ali i prema cijeloj jednoj naciji. Prevedeno, ona smatra da je šovinizam normalna pojava kada je antiromski. Romi su po njoj, očito, ne-nacija, jer su ne-ljudi. Doduše, bilo bi zanimljivo provesti sveeuropski referendum o tom pitanju. Nisam siguran da bi raspoloženje spomenute bilo iznimkom, da antiromsko raspoloženje ne bi prevladalo. No, šovinistima se tu nameće praktičan problem, kako romski narod razasut diljem, posebno Istočne Europe, ekstrahirati od zdrave mat(r)ice?

Šest mjeseci s albanskim Romima

Cigani su posvuda, nomadski raspršeni i fluidni, i posvuda su Drugi, čak i u Indiji, njihovoj prapostojbini, tvrdi mi prijatelj, čest putnik u te krajeve: bez frke razlikuješ Cigane usidrene u tamošnja tradicionalna zanimanja (gatanje, kurtizane) od ostatka indijskog etničkog patchworka. Razmjerni izolacionizam - istodobno i ekskluzivizam - autonoman razvitak, oslanjanje o probrane tekovine civilizacije, ne-povijesnost, deficit nacionalne solidarnosti (ciganska posla)... samo su neke od, na Rome univerzalno primjenjivih, odrednica. Kako uopće prodrijeti u tu kulturu koja se distancira od gadža (ne-Roma) i njihova svijeta, koja načelno ne odgovara na pitanja, nema memoriju, u kojoj je pismenost iznimka? Isabel Fonseca odlučila se za jedini adekvatan pristup, insajderski, živjela je s istočnoeuropskim Romima tijekom četiri godine, i gazila njihovim stazama i bogazama, od 1991. do 1995. godine, pa je tako, usputno, oslikala i kontekst, previranja i demone puštene s lanca, često baš u

smjeru Roma, u tranzicijskoj Europi. I napisala knjigu nakon koje je ponovno gledanje Kusturičina Doma za vješanje nov doživljaj, jer uz knjigu dobivaju se i nevidljive naočale koje će se ubuduće spontano aktivirati na spomen romskoga pitanja.

Teško je pobrojati sve vrline ove pozamašne knjige, zato krenimo formalno. Knjiga je opremljena fotografijama, indeksom imena i pojmova i izborom iz bibliografije na temu Roma. Isabel Fonseca odličan je pisac, tako da je cijela knjiga čista literarna dobit, jednom nogom smještena na zemljanom pragu magijskog realizma, drugom u neprozračenim knjižnicama, garniranim neljubaznim osobljem, i pljesnivim arhivima, tijela aktivistički izložena Romima nesklonoj okolini oboružanoj bijesom i bakljama, duše suosjećajne i rasprostrte kao šator nad sudbinom nesretnoga naroda. Sjajno pripovijedanje, duhovite anegdote, potresne ispovijedi, demografski, etnološki, historijski i politički uvidi i analize bešavno se stapaju u knjigu iza koje stoji - to se osjeti - ljubav. K tomu, u knjizi Isabele Fonseca nema paternalizma, ni velika sažaljenja, ona ne traži milost nego razumijevanje.

Iguana ili prešani treset?

Teško je izabrati najbolju od niza epizoda njezine knjige: je li to šestomjesečni život s albanskim Romima u naselju Kinostudio i ekskurzija do njihovih, još neusporedivo siromašnijih rođaka koji žive u brdima, u nastambama od pruća, ili su to potresni zapisi o aktualnim pogromima i historijskim zločinima nad Romima u Rumunjskoj, možda vrtoglava kriza identiteta stanovite Antoinette koja je prezrela svoje romsko podrijetlo u bugarskom Slivenu, holokaust? Mnoge moćne stranice ove knjige crtaju nam seksualne tabue, svadbene i ženidbene običaje, spolnu podijeljenost, prehrambene i higijenske rituale...

Zbog teškoće izbora na sveromske se teme, za oprimjerenje literarnosti, odlučujem za ulomak koji ne govori o Romima nego o stravi zoološkog vrta uTirani: »Tamo je bio jedan medvjed-pas i lav-pas, koji su zajedno imali dovoljno preostalih krpica krzna da se podstavi jedna chihuahua. Najmanje bezdlake životinje, a nije bilo jasno što su ili što su nekoć bile, izgledale su kao ogromne bebe hrčci, ružičaste tube. Par praščića prekrivenih čirevima vjerojatno su bile pume kad su stigle u Hoxhin park. Jedan rendgenski snimak tigra ležao je spuštene glave i bolestan u kavezu; u sljedećem je bio bivši čimpanza koji se zlovoljno kupao u kužnoj lokvici ispod svojeg malog dijela drveta. Bila je tu i mrtva kornjača i nešto što je sličilo na grudu prešanog treseta: je li to iguana? Ne, to je bila još jedna mrtva kornjača, ali gola. Možda je čuvar odmaglio s njezinim vrijednim oklopom.«

Kruno Lokotar