OVO JE NASLOV

OVO JE NASLOV

Nemojte misliti da sam ovakav naslov stavio zato što želim po svaku cijenu biti originalan. Upravo obratno, želim biti što bezličniji: namjera mi je ovdje pisati o naslovima, pa zato iznad svojega teksta moram staviti nešto što samo po sebi nije naslov, nego tek upozorava da je naslov važan.

A upravo to i jest glavna moja teza: naslov je važan, mnogo važniji nego što obično mislimo. Još više, po njemu se sve vidi i iz njega se štošta može iščitati. Točnije, može se iščitati iz odnosa naslova i teksta: u tom je odnosu sadržana cijela povijest i povijest književnosti, iz njega se vidi stanje svijeta i duh vremena.

Nimalo ne pretjerujem, koliko god da netko može steći upravo takav dojam. Taj bi mi pak odmah na početku mogao spočitnuti: šta tu mistificiraš, čovječe božji, kakva važnost naslova, kakvi bakrači! Ta zar nisu mnoga djela do nas stigla bez naslova, pa su opet ušla u povijest književnosti? Zar se nisu mnogi autori oko naslova svojih knjiga do posljednjega časa kolebali, zar nije mnogim djelima naslov udario izdavač, po vlastitom nahođenju? Pa kakav onda duh vremena, kakvo stanje svijeta?

Odgovaram: sve to što je tobože argument protiv moje teorije, zapravo tu teoriju potvrđuje i još više učvršćuje. Jer, ako je neki stari rukopis izgubio naslov (ili ga nije ni dobio), to je isključivo zato što se i bez naslova moglo: te su stare knjige takve da mogu imati samo jedan nalov (onaj koji su poslije i dobile), jer taj naslov naprosto proizlazi iz teksta. Kako bi se Ilijada mogla drukčije zvati nego onako kako se zove? Kako bi se mogla zvati Eneida? A što su se pisci ponekad kolebali oko naslova za vlastito djelo, to također ide u prilog mojoj tvrdnji: treba naime uočiti da su se kolebali noviji pisci, u naše vrijeme, a ne stariji, u prijašnjim epohama. A to znači da su u stara vremena naslovi bili u logičnoj vezi s tekstom knjige, a danas više nisu.

Mislim da je i posve letimičan povijesni osvrt dovoljan da se svatko uvjeri kako imam pravo kada tvrdim da su nekadašnji naslovi bili nužni, dok su današnji slučajni; nekadašnji su bili za tu knjigu jedino mogući, današnji bi mogli dobro stajati i na kakvoj drugoj knjizi. Nekadašnji su proizlazili iz teksta, a današnji više ne proizlaze.

Pogledajte samo. U ta davna vremena naslov je ili informirao o čemu je u tekstu riječ, ili je određivao piščevo stajalište prema opisanoj radnji, davao njezinu kratku definiciju. Eto, primjerice, u Dantea: Vita nova prikazuje mladenački i ujedno obnovljeni život, a Komedija nešto što tužno počinje, a sretno završava; Dekameron govori o deset dana, Judita govori o Juditi, Osman o Osmanu, a o čemu govori Ribanje i ribarsko prigovaranje, ne treba ni pitati. U drugu ruku, u ta su stara vremena često u središtu priče likovi, njihove akcije, misli i osjećaji. Zato se mnoga djela još i u 18. i 19. stoljeću zovu po svome glavnom liku: Tom Jones, Ana Karenjina, Tito Dorčić. Tu se svagda podrazumijeva da će se lik prikazati u cjelovitosti i da će taj prikaz biti u neku ruku reprezentativan.

Ali, onda se ta vjera polako istopila. Književnost je prestala govoriti o najvećim stvarima i prešla je na male, pa je izgubila svoje zakonito mjesto u svijetu. Pisci su prestali vjerovati u sebe i u literaturu, te su postali oprezniji. Više nisu mislili da mogu prikazati junaka u njegovoj ljudskoj punini, pa su zato stali posvećivati pozornost samo jednom aspektu njegove osobe. Tako sad imamo Jade mladoga Werthera ili Zločin Silvestra Bonarda, ili Povratak Filipa Latinovicza. K tome, postaje postupno jasno u kojoj je mjeri važna razlika između onoga što lik o sebi misli i onoga što o njemu misle drugi, pa tako nastaju naslovi koji ističu upravo taj aspekt, kao Idiot ili Čovjek bez svojstava. Napokon, dovode pisci u sumnju i vlastiti posao, pa će jedan od njih svoj roman nazvati Mjesečari, ironizirajući njegove likove, drugi će nasloviti knjigu Podrumi Vatikana, metaforično opisujući pozadinu kršćanske civilizacije, treći će suvremeno društvo opisati naslovom Kiklop.

Ukratko, veza između teksta i naslova pomalo se gubi. Još više, danas čak imamo i dojam da možemo više očekivati od onih knjiga u kojih naslov ne proizlazi izravno iz teksta, ne opisuje taj tekst, ne informira o njemu, nego stoji samostalno. To gotovo da se može egzaktno dokazati po Krležinim naslovima: onda kad oni prilično jasno najavljuju što će se u priči zbiti (Mlada misa Alojza Tičeka, Smrt Florijana Kranjčeca), tekstovi su početnički i pomalo naivni; onda pak kad naslov ne govori o tekstu savršeno ništa (Na rubu pameti, Zastave), tekstovi su složeniji i nekako teži, puniji.

Ukratko, što je veza naslova i teksta posrednija, i ujedno simboličnija, to bolje. Spominjem samo naslove Zimsko ljetovanje i

Mirisi, zlato i tamjan kao iznimno efektne.

Kad već govorimo o efektnosti, imam i o tome priručni zaključak: najbolji su oni naslovi koji se u prvi mah uopće i ne doimaju kao naslovi, pa zato izazivaju iznenađenje kad se nađu na koricama knjige: redovito se upravo takvi naslovi najdulje pamte i najčešće parafraziraju. Spominjem ovdje samo takve naslove kao Pepić u vremenu i prostoru ili Štefica Cvek u raljama života.

Upravo takvi slučajevi pokazuju da danas, kad je književnost izgubila zakonito mjesto u svijetu, a izgubila je i povjerenje u sebe, naslov postaje zasebna kategorija. Ne samo da je potrebna osobita vrsta kreativnosti da se on stvori nego on i ne upozorava na knjigu, već stoji neovisno o njoj. On upozorava na sebe. Glavno što on kaže zapravo je ono isto što je i ovdje već jednom rečeno: OVO JE NASLOV.