Od adaptacije do žive slike

Od adaptacije do žive slike

Patrice Pavis, Pojmovnik teatra, prev. Jelena Rajak, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004.

Uz pojavu kazališnih biblioteka, iako ne brojnu onoliko kako bi trebala biti, čini se da recentna izdavačka djelatnost ne zaboravlja ni bitnu teatrološku literaturu. Svaki iskorak iz uobičajene strategije pravodobna krcanja knjižara i publike najnovijim prijevodima bestselera zaslužuje posebnu pozornost, no to još više vrijedi za one slučajeve kad je riječ o napokon dočekanim prijevodima kapitalnih djela, onih koje zainteresirani ili potrebiti ionako odavno čitaju ili u izvorniku ili na jezicima kultura koje si takve gafove ne dopuštaju. Zagrebačka Izdanja Antibarbarus, u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti i Centrom za dramsku umjetnost, potkraj prošle godine tako su na tržište, koliko god taj termin ovdje bio nepotrebno preuveličavanje, izbacili Pojmovnik teatra francuskoga teatrologa Patricea Pavisa, knjigu koja opsegom, ali još više podosta jedinstvenim žanrom, iskače iz uobičajenih kodova leksikografske interpretacije umjetnosti.

Iako se u nas, nažalost, još nije pojavio autor koji bi na sličan način analizirao kazalište, Pojmovnik teatra ipak podsjeća na sličan domaći projekt koji je, barem u stručnim krugovima i u nas i u inozemstvu, i više nego pristojno odjeknuo. To je, jasno, Pojmovnik suvremene književne i kulturalne teorije Vladimira Bitija, s kojim ga, pored slične, odnosno klasične organizacije teksta, veže upravo iscrpnost i kulturološka vrijednost u usustavljivanju raznorodne i raznolike građe u leksikološki pothvat vrijedan pažnje i - iščitavanja.

Okvirima protiv evazivnosti

Patrice Pavis francuski je predavač i teoretičar kazališta, semiolog koji se često bavio kazališnom recepcijom, interkulturnim fenomenima u kazalištu i analizom izvedbe. Njegov Pojmovnik jedinstven je ne samo po predmetu interesa nego i po specifičnosti toga predmeta jer je kazališna praksa jedna od najevazivnijih u smislu recepcije i dokumentacije, pa i njezina teorijska fiksiranost zahtijeva drukčiji pristup. Pavisov leksikografski uradak uspijeva obuhvatiti široki raspon od tehničkih termina iz kazališne prakse, preko analitičkih, načelnih i estetičkih i teorijskih problema podijeljenih u nekoliko područja: dramaturgija, tekst i diskurs, glumac i lik, vrste i oblici, strukturalna načela i estetička pitanja, recepcija predstave i, na kraju, semiologija. Navedeno je, međutim, samo konstituiralo model izbora jedinica Pojmovnika, dok ga s druge strane, sukladno leksikografskoj praksi i samoj formi za koju se autor odlučio, sputava sudbinski abecedni red.

U predgovoru ovom izdanju Anne Übersfeld o Pavisovu projektu piše da »iako je Aristotelova Poetika unutar Pojmovnika raskomadana, ona se pred nama na čudesan način iznova sastavlja«. Točno opažanje treba samo proširiti, jer se isto događa i mnogim drugim teoretičarima, od iskona teorijskoga razmišljanja o kazalištu do novokazališnog i postdramskog zagovora drukčijeg, interdisciplinarnog poimanja kazališta kao sveobuhvatne umjetnosti koja je sama razbila ustaljene krugove vlastite zaokupljenosti. Nužda dijakronije Pavisa je natjerala da brojne natuknice opisuje s pozicija podosta različitih u disciplinarnom ili kontekstualnom smislu, čime se množe i referencijalni okviri unutar same knjige, ali i izvan nje. Primjerice, natuknica monolog počinje jednostavnom definicijom, razgraničenjem od dijaloga, nakon čega slijedi pregled prihvaćenosti i neprihvaćenosti takva iskazivanja u raznim trenucima kazališne povijesti, što nastavlja tehnička tipologija monologa te suvremeni teorijski pristupi toj formi. S druge strane, samo nekoliko stranica poslije, Pavis jednako iscrpno raščlanjuje i natuknicu naslov komada iako odmah priznaje da »nema pravila za nalaženje dobra naslova…«.

Tradicija, ali samo zapadnjačka

Pojmovnik također nastoji natuknicama ne imenovati velike teoretičare i praktičare kazališne umjetnosti, nego njihov rad promatrati isključivo kao odvjetak povijesnoga razvoja umjetnosti sa svim priključenim, ili uključenim, disciplinama. Naslanjanje na prethodnike, jer su veliki teoretičari kazališta nerijetko bili i veliki praktičari, kao i na teoriju od klasične pa sve do najsuvremenije, Pojmovnik teatra dovelo je do, u kvalitetnom prijevodu Jelene Rajak, više od četiri stotine stranica teksta sustavno podijeljenog po jedinicama, koje su pak plod autorova usustavljivanja svega što o kazalištu zna i za što je mislio da treba ući u knjigu ovakve vrste.

Čudi, međutim, što je Patrice Pavis kao, primjerice, urednik zbornika o interkulturalnosti kazališta i u kazalištu, u svoj Pojmovnik teatra uvrstio gotovo isključivo zapadnjačku kazališnu tradiciju i praksu, od Aristotela do Boba Wilsona. Čak ni oni oblici istočnjačke kazališne igre s kojima se globalizirani svijet već susreo tako nisu uključeni u mrežu ove

knjige, kao što su također izostavljeni i rubni kazališni fenomeni kao što su svečanosti, obredi i rituali, pa čak i cirkus ili opera. Da je riječ o svjesnoj odluci, koja minuciozno želi opisati samo ona područja u kojima se, metaforički uopćeno, osjeća sigurno, potvrđuje i činjenica da su u knjizi, osim kapitalnih natuknica koje iz teme prerastaju u pravi sukob mišljenja, pristupa i objašnjenja, zastupljene i takve žanrovske efemeralije kao što su komedije običaja, plašta i mača, karaktera i naravi.

Usustavljeni termini

Od adaptacije do žive slike, prve i posljednje natuknice, Pavisova je knjiga istodobno namijenjena i stručnjacima i obrazovanim ljubiteljima. Njezina je vrijednost i na međunarodnom planu neupitna, no u domaćem kontekstu ima i posebno značenje upravo zbog napokon fiksiranih termina, oko kojih se i publicistika i kritika, pa donekle i teorija, još ponekad spore ili barem šutke prelaze preko neugodnosti koju neustavnost izaziva. S obzirom da svaka natuknica osim prijevoda sadrži i izvornike na četiri svjetska jezika, francuskom, engleskom, njemačkom i španjolskom, referentnost je domaćeg izdanja Pojmovnika teatra nedvojbena kako u domaćoj produkciji tako i pri prenošenju inozemnih izvora kao korisna i živa tkiva teatrološkog pisanja.

Pavisov bi Pojmovnik teatra u hrvatskom prijevodu trebao postati nezamjenjiva konstanta svakoga pisanja i govorenja o kazalištu, kao jedna od referentnih knjiga koje uvijek moraju biti nadohvat ruke. Kako se autor nada da njegovo djelo »neće biti pouzdano poput telefonskog imenika niti umirujuće poput kaznenog zakonika«, čini se da će mu želja teško ostati neispunjena. S jedne strane potrudit će se u tome današnje vrijeme u kojem bujaju izvedbene prakse i metajezik koji ih opisuje, a s druge i samo kazalište, koje je prema jednoj od usputnih definicija iz ove knjige stvaranje smisla. Uvijek novog i drukčijeg.Igor Ružić