O robotima i ljudima

O robotima i ljudima

Kako u nas općenito ima više kazališnih festivala nego uspjelih predstava, a Dani satire u tom su pogledu najosjetljiviji s obzirom na to da su kronološki i količinski najdugotrajniji, neće možda biti odveć heretički ovom prigodom zavapiti za dobrim starim gostovanjima

Slučajno ili ne usred ovogodišnjih 39. po redu Dana satire, koji opravdano protječu bez zajedničkoga nazivnika, ako to nije naslov proslova njegove višekratne selektorice, Željke Udovičić (Ne)vrijeme smijeha i zaborava, a s devetnaest predstava kroz dvadeset i jedan dan na različitim pozornicama od one domaćina, kazališta Kerempuh do Histrionskoga ljeta na Opatovini - otvorilo se jedno malo kolo oko Othella, za koje termin posuđujem od nekoć slavnog ciklusa kolo oko Shakespearea u Teatru ITD.

Ne sluti na dobro

Započelo je na večeri otvaranja kada se sve činilo u najboljem redu, što se tiče relativne ispunjenosti dvorane, odziva uglednih osobnosti javnog i kulturnog života u broju posve malo ispod prosjeka, nazočnosti profesionalnih gledatelja iz novinskih, radijskih i televizijskih redakcija u punom sastavu kao i ocjenjivačkog suda (Ciglar, Juvančić, Picukarić, Sekelez) koji će posljednjega festivalskog dana kada izvan konkurencije nastupa u Zagrebu uvijek dobro došli SARTRE, odnosno Sarajevski ratni teatar, dodijeliti kazalištima i pojedincima dvoznamenkasti broj nagrada dobro pogođena imena (kum je tome imenu bez dvojbe jedan od osnivača Dana satire, Fadil Hadžić, ove godine prisutan i kao autor satirične komedije Afera) - Zlatni smijeh.

Prvo što nije slutilo na dobro bilo je kada je direktor Kerempuha Duško Ljuština u pozdravnom govoru s pozornice uputio poziv onima koji su trenutno bez lipe u džepu da na ovu svečanost smijeha dođu besplatno, što je, dakako, vrlo plemenito i prilagođeno situaciji, no trebali bismo, bez obzira na sve to, težiti za tako dobrim predstavama koje bi bile rasprodane bez obzira na cijenu. No sve su to tek govorničke figure pozitivnoga mišljenja sa ciljano dobrim utjecajem na atmosferu susreta.

Ono mnogo gore dogodilo se za vrijeme pauze prve festivalske večeri, kada se, ne obazirući se na perspektivu uvijek izdašna domjenka, priličan dio publike razbježao. Zatečeni na tom nečasnom djelu, neki su se iste večeri pojavili na televiziji s izlikama da su to učinili samo zato što slabo razumiju slovenski, kao da se ne zna da dobre predstave uvijek svladaju jezičnu barijeru, kao što se i malo kada dogodi da publika nije baš nimalo u pravu. Najkraće rečeno, kazalište je imalo loš dan. Srećom u večerima što su slijedile to se nije ponovilo, a neke od najproblematičnijih predstava (primjerice Gagarinov prečac iz Virovitice) za svaki slučaj nisu ni imale stanke.

Razočaranje je to veće što je na otvaranju riječ bila o predstavi nekoć u Zagrebu kultna Mladinskog gledališča iz Ljubljane i njegova u Hrvatskoj nadasve cijenjena redatelja (Alica u zemlji čudesa, Silence, Matiček se ženi), favorita na festivalima od Eurokaza i Dana satire do dječjega u Šibeniku, rado viđena gosta redatelja u kazalištima u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Vita Taufera.

Travestija Shakespearea

Zagrebački susret s piscem kojega slovenski kritičari uvrštavaju među vodeća pera mlađe generacije slovenskih dramatika zbog slabašne izvedbe i premalo zainteresirane publike morat će odgoditi puniji uspjeh do sretnije prigode. Riječ je o Roku Vilčniku, koji je kao dramaturg zaposlen u Mestnom gledališču u Ptuju, a na kazališnoj i književnoj sceni (za njim je od 1998. do danas desetak dramskih tekstova, zbirka poezije, pripovijetke, roman) nastupa pod malim početnim slovom pisanim pseudonimom rokgre.

U komadu Othella s podnaslovom znanstvenofantastična opera u četiri dijela rokgre travestira Shakespeareovu tragediju u bajkovitu satiru na svemoć tehnologije, državno nasilje - vanjsko i unutrašnje, ljudsko otuđenje, sve veću bešćutnost... projicirane u budućnost u svemirskim prostranstvima, odnosno na Planetarnu postaju Venecija, gdje su se okupila bića s raznih planeta, pa i jedinoga koji je sama sebe uništio, odnosno Zemljani, koji se nastavljaju uništavati. Ako je ideja svemira u ikakvu srodstvu s interplanetarnim projektom redatelja Živadinova, iz Čapekove drame RUR iz 1920, koja im je dala i ime, stigli su u ovu dramu roboti. Vlast je u rokgreovoj Veneciji formalno u ženskim, a stvarno u robotskim rukama.

Shakespeareova Othella u naslovnoj ulozi zamjenjuje junakinja Othella, zapovjednica pobjedničke armade i gubernatorica svemirske postaje, a na mjestu Desdemone Othellin je voljeni muž, hrabri ratnik Desmond, koji će postati žrtvom svemoćnog spletkara, savršenoga robota Jaga, dvonošca iz budućnosti napučene inteligentnim spodobama bez srca i s neograničenim rokom trajanja. Za autorov spoj parafrazirane tragedije s odjecima visokoga stila i naivnog igrokaza, koji ima dodirnih točaka i s Linhartovom komedijom Matiček se ženi, redatelj je zbog njezine dorečenosti i plakatskoga pojednostavnjenja izabrao oblik scenskoga stripa, odnosno dekorativne slikovnice s plošnim figurama koje su samo maske za određene funkcije, rasporedio šarolik niz prizora povezan songovima Pajaca, u čijem se liku dvorska Luda stapa s Harlekinom.

U tom obliku satirično-moralistička travestija dobila je suhoću strogo konstruirana svemirskog trilera, koji se libi izrazitije karikaturalnosti kao i patetike, a ne nalazi za njih prikladnu inačicu. Od povremena uvođenja glazbe veći su izazov različiti scenski jezici za ljude i za robote. Oba su, dakako, slovenska, ali dok je ljudski kultiviran tradicijom, robotski je suh i sirov, ukrašen infantilnim stihovima (»Bianca ljubi bez prestanka«). Glumački izraz sveo se na puko ilustriranje funkcija pojedinih uloga i skupne akcije, bez prodornijih komičnih naglasaka. Glumački ansambl podijeljen je u dvije redateljski različito programirane skupine, ljudsku na čelu s amazonski reprezentativnom Othellom Janje Manjzel i robotsku s Jagom Ivana Peternelja i Emilijom Nede R. Bric, uz koje se ističu Lea Sobočan (Bianca) i raspjevani Ivan Godnič (Brabantio), dvoje robota koji se kreću i govore poput automata, što zna uroditi i doslovnom jednoličnošću.

Redovito odsutni pokrovitelji

Većina predstava Dana satire bila je u tisku kritički ocijenjivana tijekom sezone. Jedan od malobrojnih noviteta za zagrebačku publiku Pupak svijeta Venka Andonovskog prema njegovu romanu, a u izvedbi Makedonskoga narodnog teatra iz Skoplja, otkazan je zbog navodno nedostatne tehničke opremljenosti Kerempuhove pozornice, što je jedina nespretnost u besprijekornoj organizaciji Dana satire. Program je uspio obuhvatiti i važan kulturni događaj, proslavu 50. obljetnice umjetničkog rada prvakinje HNK u Zagrebu Neve Rošić, ne u izvedbi matičnoga kazališta, što bi odgovaralo boljim običajima kada bi oni još postojali, nego Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke. U slučaju lijepa vremena jedan od festivalskih ne samo zemljopisnih vrhunaca mogla bi biti Šenoina i Škrabeova Ljubica u izvedbi Glumačke družine Histrion na Opatovini.

Posebno je, čak gotovo bez obzira na umjetnički domet, ugodna atmosfera Noćnog programa Dana satire u komornom predvorju Kerempuha, gdje je poslije glumačkim čvrgama bliske Gastarbajterska noći Mate Matišića u izvedbi dvoje glumaca Šibenskog kazališta, Jasminke Antić i Mate Gulina, zaigrala druga članica kola oko Othella, na ovim stranicama već kritički prikazana Desdemona, suvremeni satirički igrokaz Paule Vogel u izvedbi Hrvatskoga narodnog kazališta iz Osijeka s trima mladim glumicama koje barem jedna nagrada Zlatni smijeh ne bi smjela mimoići.

Poput kućne obredne svijeće na dan godišnjice smrti najbližih iz obitelji u mraku prije početka predstava Noćnoga programa u gledalištu zasvijetli plamičak pred fotografijama satiričara kojemu su posvećeni Dani satire. Ove godine to su Iljf i Petrov, čijih djela po uhodanu pravilu o izboru godišnjih pokrovitelja nema na repertoaru, jamačno stoga da bi organizator mogao biti siguran kako nitko ne može lošom predstavom pokvariti simpatije čitatelja prema velikanima.

Kako u nas općenito ima mnogo više kazališnih festivala nego uspjelih predstava, a Dani satire u tom su pogledu najosjetljiviji s obzirom na to da su kronološki (ovo im je 39. sezona) i količinski (okupljaju ovaj put bez Makedonaca devetnaest predstava) najdugotrajniji, neće možda biti odveć heretički ovom prigodom zavapiti za dobrim starim gostovanjima. Odnosno da nam kazališta iz drugih gradova dolaze u goste cijele sezone jedno po jedno, a ne samo u festivalskim i sličnim paketima, ne uvijek pod geslom važno je sudjelovati, što širom otvara vrata predstavama problematične kakvoće, nego da dolaze samo u svojim najboljim izdanjima. No ako najuspjelije nove predstave budu gostovale tijekom sezone, hoće li bez njih ili s njihovim repriznim pojavama hrvatske smotre poput Kerempuhove biti još zanimljive? Ili se i festivali kao sve živo (stvoreno sa srcem kao pumpom ograničena trajanja, rekao bi rokgre) imaju pravo s vremenom iscrpsti i bez obzira na svoju tradiciju i organizacijsku besprijekornost, bez prevelikih nezgoda po inercijom i skandalima sve zagađeniji okoliš, malo po malo ugasiti?Marija Grgičević