Neokonzervativni netopir

Neokonzervativni netopir

Pod crnom, ušatom maskom Tamnog Viteza krije se istinski mračno utjelovljenje ideala današnje krajnje američke desnice.

I tako je Christopher Nolan, talent kojeg se pozorno pratilo nakon Mementa i Nesanice, snimio novi film o Batmanu. Uzbudljive li vijesti za sve koji bi htjeli da se popularnih predložaka češće prihvaćaju redatelji s autorskim ambicijama! Napokon, Batmana je celuloidno proslavio Tim Burton, čija je osebujnost neprijeporna, a recentno obilje Marvelovih superjunaka na velikom ekranu najbolje je prolazilo kad su ga se laćale snažne kreativne osobnosti poput Sama Raimija ili Anga Leeja. Sve i ako je studio Warner Bros. možda požurio s obnavljanjem svoje jedine sigurne superjunačke franšize (od poraznoga Batmana i Robina prošlo je tek osam godina), jedva sam čekao da vidim što će Nolan učiniti s pričom o slavnom netopirolikom osvetniku.

Kako se ispostavilo, Nolan bi bolje prošao da je obradio Orlakove ruke, ekspresionistički klasik o čovjeku koji ne može kontrolirati par presađenih ekstremiteta. Cijelim trajanjem filma između redateljeva senzibiliteta i kanoniziranih zakonitosti predloška stoji snažna opreka - autorova glava htjela bi stvoriti mudar film o nadvladavanju osobnih demona i njihovu uprezanju u borbu protiv mraka, ali konačni uradak odiše konotacijama koje su tako crne da ih Nolan vjerojatno nije ni svjestan. Zapamtimo, nijedan element filma nije autentično njegov. Oko Batmana se u desetljećima stripa, televizije i filma isprelo tako mnogo priča da Nolan ponajprije probire kroz postojeću građu i uzima ono što mu leži, zabrinut više za reakciju obožavatelja nego za integritet konačnog djela. A kako mu je glavna differentia specifica u odnosu na prethodnike držanje realizma po svaku cijenu, Nolan se ne može uteći stilizaciji za kakvom predložak vapi: rezultat je, već na pojavnoj razini, iznimno neuredno audio-vizualno i pripovjedno gledateljsko iskustvo.

S iznimkom Goyera, ipak, ulazni sastojci filma itekako su obećavali. Za novoga tumača lika Batmana Nolan je odabrao Christiana Balea, vrsna glumca koji je u Američkom psihu pokazao mračnu spregu nabildanosti i unutarnjega mraka, pa od Patricka Batemana do Batmana i nije morao prijeći dug put. Za galeriju likova koji će iznova napučiti grad Gotham angažirana je postava u kojoj gotovo svatko ima barem nominaciju za Oscara - glumci kakvi su Caine, Freeman, Neeson, Wilkinson i Watanabe. Pa dok veterani još daju mjeru kakva-takva šarma svojim prizorima, a Bale zaokuplja pozornost kao Bruce Wayne sve i ako kao Batman jedva hoda zbog kostima, glumački pedigre od slabe je vajde u filmu lišenu stvarnih glumačkih izazova.

Batman - Početak vjerojatno će biti isprva cijenjen, jer izgleda kao korak prema zrelijem superjunačkom filmu, ali nakon ponovnih gledanja slabosti će mu postati neporecive. Nolanov stalni snimatelj Wally Pfister ne zna komponirati nijedan grafički snažan kadar; silan novac bačen na vizualne efekte slijedi Pfisterov antistil i doima se bijedno; akcijski prizori gori su nego u većini D-filmova za videotečnu konzumaciju; partitura koju potpisuju čak dva skladatelja holivudske A-lige vrhunac je glazbenog idiotizma za masovnu konzumaciju.

Malo ili ništa

Riječju, praktički nijedna sastavnica audio-vizualnog dojma kakav bi visoki budžet morao sam od sebe jamčiti nije se našla na ekranu. A što ćemo s tom ozbiljnošću i dramom koje je Nolan trebao donijeti franšizi? Pa, budući da je ovo film o tome kako je Batman postao Batman, prva polovica filma donekle ima smisla, jer u tančine razrađuje psihološku preobrazbu mladoga traumatiziranog bogataša u borca protiv zločina. U zanimljivu, premda neobjašnjenu i ostatku građe nesumjerljivu prologu, Bruce Wayne biva upućen u borbene vještine negdje na Dalekom istoku, kakav postoji samo u glavama američkih geekova. Suočen s najvećom kušnjom, Wayne odbija odustati od humanističkih načela za ljubav borbe protiv pravde. Vrativši se u Ameriku i posegnuvši za tehnološkim resursima goleme tvrtke koju je naslijedio, on će borbi protiv zločina pristupiti na domišljatiji način - služeći se istim onim strahovima koje je uspio prevladati, okrećući ih protiv organiziranoga zločina kao njegova glavnog tvorca.

Premda je ovo zanimljiv pristup analizi superjunaka rođena za psihijatrijsku obradu, kad na scenu stupe spomenuti zločinci, voljni masovno manipulirati strahom u svrhu potpunog uništenja Gothama, Nolan ne uspijeva iz njihovih postupaka razviti logičan nastavak priče s kojom je započeo. Baš naprotiv. Batman - Početak film je koji Amerikancima objašnjava razliku između pravde i osvete, a ta im je lekcija itekako potrebna. No politička svijest filma zapravo je upravo suprotna tezama koje didaktično izlaže: dobili smo mit o Batmanu kao lučonoši prosvijetljena kapitalizma u borbi protiv stereotipnoga talijanskog gangstera, razularenoga jungijanskog psihijatra i beskrupuloznoga pripadnika tisućljetnog ezoterijskog reda. Ozbiljno pristupivši svojim šund-temeljima, Nolan i nehotice stvara čudovište - idealno utjelovljenje junaka današnje američke reakcije i čisti apsurd, lijek protiv straha utemeljen na klasičnoj polarizirajućoj ideologiji. Namjesto realistične ozbiljnosti, dobili smo pamflet koji jedva funkcionira kao ljetna zabava za mase, a u duši je crn poput najmračnijih neokonzervativnih tumačenja svijeta.Vladimir C. Sever