Na pragu ljeta

Na pragu ljeta

Kad u »Vijencu« izađe ovaj tekst, godišnje doba u kojem ga pišem - proljeće - bit će već za nama. To kalendarsko doba između zime i ljeta (od 21. ožujka do 21. lipnja) jedno je od četiri godišnja doba, no prema kontrastima - zimi (hladno) i ljetu (vruće) - nekako sporedno, prijelazno, kao i njegov pandan jesen. U proljeće je vrijeme promjenljivo, i kišno i sunčano, čupa se iz zime i približava toplini. Naravno da je već odavno odzvonio »bijele psalme snježnim zvončićima« i matoševski »đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin«, »pramaljeća blagog ovaj rosni sin«, najljepši nama među cvjetovima i sasvim jedinstvena mirisa. I mihalićevske visibabe - prvi vjesnici pitkoga proljeća (pa makar i bez namjere) - izrasle su i uvenule. Prvi nemiri u čovjeku (»Protuletje se otpira / Moje srce nema

mira / Nema mira, haj, ni pokoja / Dok ne rečeš da buš moja.«), koji tako često slijede ponovno buđenje prirode, kao da su nekako splasnuli. Imaš pravo, Evelina (Rudan): »Sve ča mi rabi ovega prolića je jena lipa mehka košulja da u njoj moren letit i hodit...« Od proljeća ne treba očekivati puno. Jer protuletje, kako se s velikim očekivanjima otpira, tako se i zapira. Ma već se zapravo zaprlo.

prethodi ljeto

I sama riječ proljeće (proliće) tumači se onom »glavnom« - ljetom. Pro- je indoeuropski, baltoslavenski, sveslavenski i praslavenski prijedlog, a u hrvatskom jeziku samo je u funkciji imeničkoga i glagolskoga prefiksa. Ie. korijen je *per-, grč. prós-, lat. pro- (= pred). U tvorbi imenica i pridjeva taj predmetak označuje nepotpunost osobine ili pojave izražene imenicom ili pridjevom (npr. prodolina, prohladan). Proljeće je, dakle, ono razdoblje koje prethodi ljetu. (Slično je i s glagolom proreći, unaprijed nešto kazati.)

Ljeto, pak, osim kalendarskoga doba od 21. lipnja do 22. rujna, može značiti i cijelu godinu (365/366 dana). U glavi mi često zvone tekstovi opera, a ovom prilikom dijalog turskoga cara Sulejmana i njegova liječnika Levija (I. Zajc, Nikola Šubić Zrinski), u kojem se ljeto rabi u značenju cijele godine, annus.

Sulejman: »Kaži, Levi, iskren budi, kol’ko još ljeta sudi znanost meni tvoja.« Pa kad Levi kaže deset, ali uz »mir i pokoj«, Sulejman, stari lav, živne: »Što će meni ljeta duga da proživim kano crv.«

jaro žito

Zamjenu riječi koja se odnosi na jedan dio godine onom koja se odnosi na cijelu godinu vidimo i u riječi koja je u hrvatskom jeziku tek rudiment, a u nekom drugom slavenskom jeziku sasvim je obična, neutralna. To je jaro. U češkom se tako kaže proljeće bez ikakvih stilskih dogradnji (npr. Pražské jaro, tradicionalni praški glazbeni festival klasične glazbe Praško proljeće). Prasl. +jarb znači proljetni, ali se u tumačenju njegova nastanka uzima grč. ho ra (ura i annus, godina), usp. got. je- r, engl. year, njem. Jahr = godina u značenju 365/366 dana, i, još ranije, ie. *i e- ro, i o ro = ljeto, proljeće (ie. *ei = ići), što upućuje i na godinu (annus). Inače se u hrvatskom jar(i) održao samo kao pridjev - jaro žito, jara pšenica (koja se sije u proljeće, za razliku od ozimih usjeva, koji se siju ujesen). U slovenskom jeziku jar(i), upravo zbog značenja mlad, ima i preneseno podrugljivo značenje - neiskusan, zelen - pa se i djelo slovenskoga književnika Janka Kersnika zove Jara gospoda (1893), što odgovara našim skorojevićima, malograđanima, koji na svoje seoske običaje bez razumijevanja nakalemljuju one gradske.

Po tumačenju etimologa Brücknera,

le to je prasl. izvedenica iz korijena le -. On se nalazi i u liti, lijevati, a sufiks -to isti je kao u jato, dlijeto. Po toj etimologiji, ljeto bi označavalo razdoblje godišnjih kiša, kad zori ljetina (godišnji urod na njivama). U hrvatskom riječ godina (osim annus) znači i kiša (»plače kao ljuta godina«). Ljeto (kišno razdoblje) značilo bi opreku zimi, kada pada snijeg; usp. lit. litus = kiša; let. le- tus. Ie. * ueltopao, vlažan, pa je pretpostavka da je od *ulěto nastalo lěto. Zanimljiva je i paralela s dijalektnim švedskim oblikom la° ding = proljeće; stir. laithe = dan. Jasno je da u proljeće dan postaje osjetno duži nego što je bio zimi.

protuletje

Pramaljeće - koje leksikograf D. Parčić u svojem Slovinsko-talijanskom rječniku (1874) ima kao najobičniju imenicu za tal. primavera, dok je Šonje u Rječniku hrvatskoga jezika (2000) bilježi kao zastarjelicu, a Anić je u svojem rječniku nema - i kajkavsko protuletje lijepo pokazuju kamo smjeraju: prema (prama) ljetu.

U slovenskom jeziku proljeće se kaže pomlad. Za riječ pomlad presudna je bila osnova mlad, jer se biljke u proljeće »pomlađuju«, ponovno rastu i cvatu - dakle, opet postaju mlade.

Na hrvatskoj političkoj pozornici posebno je važno bilo proljeće 1971. godine, zvano Hrvatsko proljeće, proplamsaj i čistijih računa i jače nacionalne svijesti u zajednici »bratskih naroda i narodnosti« bivše Jugoslavije. Sudionici u tim političkim događajima kasnije su prozvani proljećari. Da su znali koje značenjsko polje riječ proljećar već pokriva, sami bi se jamačno bili pobunili. Ovako, mirno su se složili da se zovu isto kao i rani proljetni krumpir. Srećom, proljetište nije bilo njihova opcija. Ono, naime, znači mjesto na kojem se u nomadskom stočarstvu napasa stoka u proljeće.