KRALJICA I NJEZINA LUDA

KRALJICA I NJEZINA LUDA

Kraljica je sjajna Emmanuelle Devos. A luda je veličanstveni Mathieu Amalric. Oni su autorovi glumci-fetiši

Po mom sudu, francuski film danas ima jednu kraljicu (Claire Denis) i tri kralja (André Techine, Olivier Assayas, Arnaud Desplechin). Kraljica nikako da ugleda naše distributersko kraljevstvo tuge. A ni kraljevi nam se ne ukazuju prečesto, jer je hrvatski tron mahom rezerviran za francuske nabrijane vitezove iz Gaumontove ergele.

U najnovijem filmu veličanstvenoga Desplechina, čije se ukazanje na našim velikim platnima doima nestvarnim, poput mirakula, s obzirom da hrvatski multipleksi mahom ugošćuju francuski populistički šrot, također postoji jedna kraljica i tri kralja. Prvi je počinio samoubojstvo i s njime je Desplechinova kraljica imala sina Eliasa. Drugi je njezin otac koji umire od raka. A treći je njezin bivši muž, neurotični čelist koji će zabunom završiti u umobolnici, dakle, kralj koji se pretvorio u dvorsku ludu i trebao bi formalno usvojiti Eliasa. Kraljica je sjajna Emmanuelle Devos. A luda je veličanstveni Mathieu Amalric. Oni su autorovi glumci-fetiši. Desplechin ih je združio još 1992. u svom drugom filmu La sentinelle. Četiri godine poslije pojavljuju se u fenomenalnom Comment je me suis disputé (ma vie sexuelle), da bi njihovi prekrasni susreti kulminirali u autorovoj najnovijoj obiteljskoj dramediji, u kojoj drama pripada Devosovoj, dok su proplamsaji komedije rezervirani za suludog Amalrica. U sva tri filma oni tumače karaktere koji glume. Uostalom, to je Desplechinov film. A njegov čudesni opus i nije ništa drugo nego vječno kubističko dekonstruiranje i rekonstruiranje glume (čak i kad u prizoru Pierreova samoubojstva i u Ismaelovim umobolničkim sekvencama glumci isijavaju pretjeranu teatralnost, oni su naprosto neodoljivi, jer oba ludila, ono samoubilačko i ono burleskno kakvo izražava Ismael, hrane se retorikom teatra). No, Desplechin nije samo veliki teoretičar performansa i redatelj glumaca, nego i veliki majstor ekstravagantnih montažnih zahvata.

Totalni luđak

U nemarnoj Desplechinovoj mizansceni ne postoji ništa što već prije nismo upoznali u njegovu opusu, dakle, diskretni onirizam, povratak u teatar (vidjeti autorov prethodni film u filmu u kojem njegovi junaci igraju komad U muškom društvu), posve originalni flešbekovi, naizgled nemotivirana ponavljanja i nagli neočekivani skokovi kojima se jedan kaotični prizor zamjenjuje drugim, premda su stvari koje zaokupljaju autora mnogo složenije no što nam se čine na prvi pogled. Kao i u luđaka. Nikad ne znaš što nam sprema i što mu se kuha u glavi. Zapravo, Desplechin jest Ismael. Totalni luđak. Zato nije nimalo neobično da je u jednom razgovoru citirao Truffauta i njegovu legendarnu maksimu svake minute, četiri ideje. U glavi luđaka Desplechinea ideje se rađaju i mijenjaju svakih trideset sekundi. Smrt i ludilo. Sudbina i nezainteresiranost. Kalkulacije i nježnost. To su motivi koji opsjedaju autora. Dramatičnost pisma Norina oca na samrti, u kojem on priznaje mržnju prema kćeri, praćen je ganutljivim oniričnim dijalogom između Nore i njezina mrtva muža. Nezainteresiranost proračunate žene u suočavanju s razorenim ljubavima. Kaotična nježnost koju Ismael pokazuje prema osobama u svakoj gesti. Desplechinovi muškarci i žene obitavaju različite svjetove jednog te istog vitalnog prostora, poput kraljeva i kraljica, spojenih pukom sudbinom ili interesima, pa su prisiljeni koegzistirati na silu. Njihova je borba najobičnija borba za opstanak, koja u sebi nema ničega cinična ni animalnog.

Ona je naprosto jedini svijet koji oni poznaju. Ali, to je svijet koji ni nama nije stran. Tada nam ne preostaje ništa drugo nego da u svojem malom ludilu zaurlamo: umjesto Kraljevstva Nebeskog, odvedite nas malo češće u Desplechinovo Kraljevstvo Francusko! Jer, Desplechin sebe i dalje definira kao francuskoga sineasta. Ali ne zato da bi time naglasio vlastiti šovinizam, nego zato jer priznaje da nije mogao preraditi na svoj način sve one američke filmove koje je vidio i volio.Dragan Rubeša