Kradljivci sreće

Kradljivci sreće

Riječ je o intrigantnu i izvornu filmu, no teško ga je voljeti, a bogami i pratiti. Njegova hladnoća, udaljenost pri pripovijedanju složene, slojevite, priče jednostavno su nesklapni; način prezentacije odveć nepregledan

Možda još nikada na našemu videotržištu nije izišao film na koji je primjenjivo tako mnogo domaćih narodnih poslovica - od »rođen pod sretnom zvijezdom« i »tko je sretan ni u zahodu nije gladan« do »dok jednome ne smrkne, drugomu ne svane«. Naime, u žarište postavivši pojam sreće promotren mnogim dubokim propitkivanjem o sudbini (i opet dvosmislenoj Fortuni), slobodnoj volji i čudesnom, Intacto u osnovi polazi od uvjerenja da je sreća lako trampiva kategorija - može se oduzeti ili darovati, izgubiti i dobiti, mahom dodirom ili fotografiranjem osobe čija se sreća želi ukrasti. Što više fotografija aspirant filmskoga bizarnog underground-kluba kradljivaca sreće sakupi, to postaje sretniji, no ostajanje u blagoslovljenu stanju uvjetovano je, uz brojna druga odricanja, i patnjom drugih. To namah nameće pitanje da li je sreća kao takva prava sreća i što je ona uistinu, jer ako sretni žive život u skrivanju i paranoji kako bi je sačuvali i nikad ugrozili, a pritom još uzrokuju i patnju drugima, kakva je to onda sreća? Čini se čak da od nje nema ničega nesretnijeg.

Dakle, narodne su se umotvorine pokazale plodnim predlošcima za pisanje zanimljivih scenarija, jer uzme li se u obzir činjenica da sreća jedne osobe nosi nesreću drugoj (baš kao što i izlječenje i sačuvanje života koje može dati lik Nicka Stahla u Cirkusu zahtijeva usisavanje goleme količine energije iz okoliša, što rezultira primjerice usahnućem čitavih polja, pomorom ribe, dakle smrću nečeg /nekog/ drugog - život ište smrt) i Intacto neizravno ukazuje na staru mudrost o prirodi kao ravnoteži.

Hermetična odvojenost

Ukazuje i na stara vjerovanja (uzimanje duše fotografiranjem, amnionska ovojnica kao sretan znak kod novorođenčeta); evocira priče o sreći koja se tek darovana prijatelju ukazuje u pravom elementu; odnosno u sjećanje priziva još neke sretnike iz povijesti filma (Jeff Bridges u Licu straha) ili književnosti (Olujićin lijepi varalica). Ipak, sav taj izazovan i složen scenarij te pazlasto prezentirana priča zvuče bolje no što uistinu jesu, odnosno riječ jest o intrigantnu i originalnu filmu, no teško ga je voljeti, a bogami i pratiti.

Njegova hladnoća, odvojenost pri pripovijedanju složene, slojevite, priče jednostavno su nesklapni; način prezentacije odveć nepregledan. Stoga poznata holivudska sklonost remakeovima iole zanimljivijih neameričkih storyja daje naslutiti da se i tom art-trileru priprema kakav mainstream-fantastični prepravak. Obavi li se operacija vješto, bez narušavanja integriteta djela, njome bi se eventualno unijela smanjena doza hermetizma, što bi u ovom slučaju mogao biti samo plus.Katarina Marić