Koreografija kamere

Koreografija kamere

Način na koji su glumci uokvireni filmskim kadrom i njihovo pretapanje u sljedeći stvara vizualnu kretnju sama filma

Eksperimentalni film Between The Lines (Izmedu redaka, trajanje 15 min) novo je ostvarenje koreografkinje i filmske umjetnice Ljiljane Mikulčić Resnick. Njezino istraživanje i viđenje plesa drukčije je i šire od sama medija plesa. Kako sama kaže: »Ples je posvuda oko nas... Ponekad to zapažamo, ponekad ne, ali ako pažljivije pogledamo uokolo, zapazit ćemo da sve pleše. Oblaci, krošnje, grad koji nikada ne miruje, i koji ima svoje fortissimo i piano, dan i noć. Noću, kad grad utihne i kretanje je svedeno na minimum, ljudi su na ulicama primjetljiviji. Tko su oni, koje su priče koje žive i nadaju se živjeti? Ne dogodi li se često da u mašti složimo priču o njima, u koju onda i povjerujemo?«

Ljiljana Mikulčić plesu se posvetila nakon studija filozofije i komparativne književnosti. Krenuvši od plesnih radionica Milane Broš, radila je sa skupinom Gesta, za koju je postavila dvije predstave (Potraga i čekanje i Pojave), a onda odlazi, potpomognuta stipendijom Ministarstva znanosti Hrvatske u Peking, gdje studira pokret kineskoga tradicio-nalnog teatra. Na-kon Pekinga seli u područje San Francisca i upisuje magisterij iz filma (MFA in Cinema), koji završava u rekordnom roku. Danas, nakon jedne cjelovečernje i brojnih kratkih koreografija odigranih u San Franciscu, kao i popriličnoga broja kratkih eksperimentalnih filmova, Ljiljana je umjetnica koja istražuje različite mogućnosti igre s plesnim pokretom i pokretom uopće, kako na pozornici tako i na filmu.

Snaga, ljepota i tuga žene

Kao i u koreografijama, autorica se i u filmu Between The Lines bavi emocijom, unutarnjom snagom / ljepotom / tugom žene. Temi pristupa iznutra, lirski, senzibilno, ne razrađujući je fabulom. Riječ je o angažiranoj spisateljici koja je nevina provela trinaest godina u zatvoru. Njezina nevinost na kraju je dokazana, ali emotivno i duševno stanje kroz koje Emma (glavni lik koji igra Emer Martin) prolazi nakon izlaska iz zatvora nosi težinu proživljenog: osjećaj da je stalno promatrana, krikovi u noći - sjajno vizualizirano u filmu bez realna ozvučenja, osjećaj da, nakon svega, jest kriva... Sve je oko nje u crno-bijelim (rešetkastim) linijama, ograda oko parka, uzorak pločica, oznake na asfaltu, spuštene rolete. Njezina je priča u fragmentima, naslućuje se, polagano rekonstruira, nikada do kraja racionalno objašnjena, bolno proživljena. Osim Emme u filmu su još dvije bezimene žene (Ana Bayat i Tatjana Kaurinović), koje su svaka na svoj način neki slučajni dio njezine prošlosti, svijesti. One nešto znaju, suosjećaju, jedna je imala odnos s Emminim muškarcem (Patrick Epino), ali ujedno nose i neku svoju trpnju, što se sve ogleda u suptilnim ženskim portretima, mirnoj tuzi pogleda, nagibu glave...

Crno-bijeli film, nijansiranih sjena, rijetko dobiva boju; jednom zaplamsa crveni ekran na kojem žena gleda požar (»Moja kuća gori.«) ili plavi filtar na trenutak zatopli atmosferu, haljina koja zaživi... Autorica precizno slaže motive koji se, s koreografijom svjetla, kamere i kretnje, pretapaju u cjelinu djela. Način na koji su glumci uokvireni filmskim kadrom i njihovo pretapanje u sljedeći stvara vizualnu kretnju sama filma. Tijela su u pokretu ili iščekivanju, emotivnim stanjima koja ih povezuju, ali i razdvajaju u samoću, gubitak i nastojanje da se pronađe nov početak. Maja Đurinović