Klin iz ljestava svetoga Jakova

Klin iz ljestava svetoga Jakova

Staljinov biograf Simon Sebag Montefiore piše o diktatorovu posebnom krvničkome šarmu, kojim je ovladao okolinom. Najbliže znao je ne samo pohvaliti ili drugarski grditi, znao im je osim vrlina pokazati i svoje ljudske slabosti Ali oko godine trideset i pete obiteljsko ozračje, što ga je stvorio oko sebe, nije više dobro podnosio. Činilo mu se da njegovi suradnici ne znaju dovoljno cijeniti njegovu iznimnost. Tako su ga, kako piše spomenuti autor britanskom časopisu »History Today«, dovela do bijesa dvojica drugova iz njegove svite, koji su zaboravili doći na večeru na koju ih je pozvao, odnosno, zakasnili su dva sata i zatekli ga poprilično loše volje dok je sa čuvarima igrao biljar. Dao ih je ustrijeliti.

Unatoč tomu što je Staljinova biografija puna takvih događaja, svojedobno je bio nepojmljivo obljubljen. Kad je umro, pjesniku Jevtušenku, prema vlastitoj izjavi, tekle su suze niz lice, francuski su ljevičari žalovali, u Moskvi su ljudi urlali od žalosti, tijekom pogreba masa ljudi do smrti je pregazila tisuće ljudi, sužalobnika. Recimo da nisu znali za dvadeset milijuna Staljinovih žrtava, međutim, danas to svatko zna, no unatoč tomu iz Rusije i danas dolaze televizijske slike s manifestantima koji nose njegove slike. Jasno, čovjek može razumjeti nostalgiju ljudi koji su pod komunizmom živjeli bolje, još lakše može razumjeti bijes osiromašenih, što ih je ruska privatizacija gurnula na društveni rub, dok se novi moćnici šeću pod zlatnim štukaturama u svojim dvorcima. No, zašto ljudi govore u kamere da je »razumio čovjeka«, da je bio »na strani ruskoga radnika« kad je jasno da je prije svega bio opijen svojom moći i vlašću.

Još je najsnažniji Staljinov kult u Gruziji. Nemoguće je pročitati reportažu o toj lijepoj zemlji, a da fotografije ne upozore i na Staljinove spomenike ili njegove fotografije, što ih vozači autobusa zataču u okvire stakala. Jasno, Staljin je bio Gruzijac, premda takva Velikorusa, takva ruskoga samodršca od Ivana Groznoga Rusija nije imala. »Poznajem inteligenciju malih naroda«, rekao je Kardelju, »vaša je slovenska inteligencija tako slaba kao i gruzijska«. U skladu s tim je i postupao s njom, slao ih je, intelektualce, u gulage. I druge. Čovjeku koji je dao strijeljati ljude i za veće malenkosti nego što je dao ustrijeliti onu dvojicu što su zaboravili doći na večeru danas se iskazuje veliko divljenje, zapravo štovanje mnogih Gruzijaca.

Tito Slovence nije mrzio kao Staljin Gruzijce. Također nema podataka da bi dao koga ubiti zbog zaboravljivosti. Njegova je najdraža pjesma bila Pleničke je prala pri mrzlem studencu (Pelenice je prala na hladnom zdencu), volio je žgance sa čvarcima, čak si ih je sam pripremao za doručak, premda su mu to liječnici zabranili. Rado se i šalio na slovenskom jeziku, poznata je ona njegova izvorna dosjetka da riječ tovariš dolazi od riječi tovariti, dakle, tegliti, jer su Slovenci marljivi i radini i tegle bez odmora kao magarci. Nije ih mrzio jer ih je volio, kao što je volio sve druge jugoslavenske narode i kao što su oni voljeli njega. Istina je, doduše, da ih je dao mnogo, više od deset tisuća, poubijati, još ih je više poslao u zatvore, ali ipak nikoga nije kaznio zato što je bio Slovenac, nego zato što je potkopavao njegovu i njegovih vlast. I tako pravedno postupao je sa svim jugoslavenskim narodima, od Triglava do Vardara.

Štovatelji Titova kulta ispod Triglava i kraj Vardara svibanjskih su dana godine Gospodnje 2005. svečano proslavili 25. svibnja. Njegov rođendan, koji se nekoć slavio velebnim stadionskim ritualima. Kako govore novinska izvješća, posvuda su se okupljale mase ljudi, štovatelja Josipa Broza, najviše ih je bilo vjerojatno u Kumrovcu. Tamo su Titovu kultu posebnu uslugu učinili neki noćni idioti, koji su nedavno minirali Augustinčićev spomenik i time dodatno zamaglili razliku između partizanskoga komandanta, pobunjenika protiv okupacije i fašizma te kasnijega diktatora. Postigli su samo to da će se još više ljudi, također mladih, nepromišljeno diviti nekoj boljoj prošlosti, a prošlost se, uz snažne socijalne promjene u novim demokracijama, koje su tu zaživjele nakon raspada Jugoslavije, nažalost često stvarno čini boljom. Tako možemo očekivati da će se na svim krajevima pojaviti još više kipića, fotografija i majica s Titovim slikama, a adoracije se u budućnosti mogu približiti štovanju Antuna Padovanskoga ili Marije Međugorske.

I u Sloveniji Titov kult nezadrživo raste. Prigodom primanja nove zvijezde Europe prošlogodišnjega svibnja, kad su u zemlju odasvud navalile televizijske ekipe, u nekim emisijama stranih televizija nova zvijezda izgledala je kao Gruzija sa svojim spomenicima, kipovima i sličicama jednoga drugoga diktatora. Novogoričkoj općinskoj vlasti prije svečanosti prigodom uključenja Slovenije u Europsku Uniju činilo se najnužnijim poslom to da obnovi golemi kameni natpis NAŠ TITO na padini brda ponad grada, premda je taj natpis već prije nekoliko godina bio predmetom podsmijeha čak u turističkom vodiču Lonely Planet. Mlade nade našega televizijskog novinarstva svoju emisiju naslovljavaju Štafeta mladosti, a po studiju povješaju toliko Titovih slika da se kulise pod njima savijaju. Profesori Fakulteta za društvene znanosti nonšalantno govore u kamere pod Titovim slikama kao gruzijski vozači autobusa. A gorenjski hotelijeri, sjedeći za okruglim banketnim stolom, na sredinu stola stavljaju Titovu glavu, odnosno kip s Titovom glavom. Tako da čovjek više stvarno ne zna da li mlade nade ne razumiju da usred te ikonografije djeluju matorima, ne zna da li profesori Fakulteta društvenih znanosti još nisu čuli za riječ diktatura i jesu li gorenjski hotelijeri izgubili svaku mjeru i ukus, ta`` , zaboga, ona glava nasred banketnoga stola djeluje kao glava kakve životinje što je poslužuju za silvestarski meni.

Kažeš li štovateljima Titova kulta da se štafetom slavilo Staljinov, a stadionskim vježbama Hitlerov rođendan te da su kao Tita cvijećem obasipali samo još Kim Il Sunga, odgovorit će ti: On je bio drukčiji. A upitaš li, kako drukčiji, reći će ti: Volio je život. Međutim, a koji diktator nije volio život? Svoj, tuđe malo manje. Naš se diktator iz zelenoga raja Brijuna rado Galebom vozio po moru, samo je sat morske vožnje odande do Golog otoka, vozio se u bijeloj uniformi mimo mjesta gdje su u najgorim uvjetima životarili i umirali logoraši. Ali to naše štovatelje ne zanima. Čovjek može razumjeti da za Titom žale ostarjeli partizanski funkcionari, još lakše razumije da o Titu govore nezaposleni radnici. Može također razumjeti da je za Bosnu sjećanje na Tita i sjećanje na vrijeme kad su živjeli u miru i relativnoj toleranciji. Ali zašto ga u Sloveniji tako štuju bogati parveni? Jedna je oglašivačka agencija prije nekoliko godina reklamirala novi tip mercedesa sloganom: On je imao sve! Naime, i mercedes što ga u toj reklami vozi na staroj crno-bijeloj snimci. Što je, dakako, bila mala laž, jer je barem automobila imao jedan drugi vođa radničke klase, naime, Brežnjev, više, to je poznato. Ali za preživjele s Golog otoka bilo je svejedno da li je više raskošnih limuzina imao Tito ili Brežnjev, njima se takvo reklamiranje činilo uvredljivim i neukusnim. Protestirali su i oglašivači su reklamu povukli, ali ne zato jer bi razumjeli što je tu pogrešno, nego zato što su im tako zapovjedili iz uprave Mercedesa.

Čovjek koji se osvrće oko sebe ne bi li mu tko objasnio otkud toliko obožavanje nedvojbena diktatora ostat će praznih ruku. Sociolozi, koji bi mu prvi morali priskočiti u pomoć, to, dakako, neće učiniti, kad se i sami uvrštavaju u štovatelje. Kao utjeha može mu biti barem to da pojava nije osamljena. Ne samo u Rusiji i Gruziji, i u susjednoj Italiji Mussolinijeve slike nećeš naći više samo u nekoj pokrajinskoj apeninskoj zabiti nego i na bocama vina ili na majicama što ih prodaju kramari na štandovima. Za sve više mladih Talijana Benito je, rečeno našim titovskim žargonom, bio frajer: bio je pilot, sportaš, rame uz rame s radnicima je, gol do pojasa, radio na poljima, bio je isušivač močvara, iz Italije je odagnao korupciju, lijepe su ga žene voljele, oko njega su se gurali umjetnici i sportaši... poslije je malo zasrao s onim ratom, no inače je bio u redu. Diktatori, ukratko, posvuda po svijetu žive svoj produljeni život, njihove karizmatične odlike, a i ljudske osobine, očaravaju mase i nakon njihove smrti. Uopće ne sumnjam da će se nakon smrti Fidela Castra nastaviti njegovo štovanje, premda su kubanski zatvori danas puni političkih zatvorenika.

Štovatelji diktatora uvijek znaju odgovoriti da zaboravljamo na njihove ljudske osobine, anegdota o tome kakav su sluh imali za maloga čovjeka nikada ne ponestane. I tako u Našem Titu njegovi štovatelji neće ili pak više nisu kadri vidjeti čovjeka koji je dao ubijati, zatvarati i koji je svojim šarmom, na koji se tako rado pozivaju, stvarao oko sebe i u cijeloj državi čudnu mješavinu obožavanja i straha. »Zacijelo smo dovoljno odrasli«, piše spomenuti povjesničar, »da znamo da je Staljin bio čudovište, premda je pisao ljubavna pisma svojoj ženi ili imao prelijepi tenor ili bio zavodnik. Još je strašnije, što je istinito.«

A o istinitosti je sa štovateljima teško razgovarati. U štovanju uvijek postoji nešto tajanstveno, nešto čemu se razumskom argumentacijom nije moguće približiti. Jer tamo gdje postoji štovanje, tamo je i tajna vjere. Zato se sa štovateljima, koji su i vjernici, posve besplodno pravdati o istini. Za njih je istina ono u što vjeruju. Pa makar to bio klin iz Jakovljevih ljestava. Tom bi usporedbom pisac mogao završiti ovo pisanje, kad bi imao barem malo nade da će većina njegovih čitatelja, koji su, kao i on, pohađali Titove škole, barem približno znati o čemu govori.

Dakle, kako govori Sveto pismo, praocu Jakovu u snovima su se prikazale ljestve, koje su sezale od zemlje do neba, i po njima su Božji anđeli hodali gore i dolje. I premda knjiga izričito kaže da su to bile ljestve iz Jakovljevih snova, vjernike u srednjem vijeku to nije sprečavalo da ne odaju počast klinovima iz ljestava svetoga Jakova. Po raznim krajevima Europe pojavili su se klinovi i hodočasnici su masovno nadirali u one crkve koje su imale tu sreću da su posjedovale iznimne relikvije. Možemo pretpostavljati da ih nije bilo malo, ta`` ljestve su sezale od zemlje do neba.

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović