Kad nogometaš pomaže u pisanju

Nottingham Nogomet je česta tema kazališnih komada, pa je to slučaj i u drami The Spirit of the Man Stephena Lowea, no ovaj put nogomet je samo jedno od nadahnuća komada o piscu Jimmyju koji ima blokadu i sjedi pred praznim papirom. Jimmy, dakle, pokušava napisati dramu o Robinu Hoodu, ali kako mu ne ide, u pomoć autorovoj mašti priskaču drugi lokalni heroji s nebeske klupe za rezerve. Na njoj sjede Byron, D.H. Lawrence i, a tu dolazimo do nogometa, lokalna nogometna ikona, pokojni Brian Clough, nekadašnja zvijezda europskoga prvaka, a danas trećeligaša Nottingham Foresta. Dobri duh Clough tako blokiranom piscu Jimmyju spašava dramu o Robinu Hoodu, premda dva druga u nevolji ne znaju mnogo o onome čime se drugi bavi, Jimmy ne podnosi nogomet dok Clough ne zna ništa o drami. Odlično ocijenjena komedija u režiji Alana Dossera s vrhunskim glumcima u produkciji Playhouse Nottingham zabavila je, čini se, i publiku i kritiku. Nezadovoljni su ostali jedino navijači drugog lokalnog nogometnog tima Notingham Countyja, potpuno marginalizirana u predstavi.

Medeja i emancipacija

Tokio Redatelj Jukio Ninagawa najčešći je japanski gost ove rubrike, jer sedamdesetogodišnji majstor za klasike radi bez odmora, a svaki njegov pokret kritika prati s velikim poštovanjem. Premda mu je životni projekt izrežirati kompletnoga Shakespearea, u međuvremenu stigne napraviti i ponešto drugo, pa tako i vratiti se Euripidovoj Medeji, s kojom je sredinom osamdesetih i postao svjetski poznato ime. Ta je produkcija putovala u desetak zemalja svijeta i skrenula pozornost na japansko suvremeno kazalište i sama Ninagawu. Nova je Medeja manje mitska, a više interpretirana iz perspektive suvremenoga japanskog društva, u kojem žene polako izlaze iz potpune dominacije muškoga principa i bore se za vlastitu samostalnost. Medeja, u virtuoznoj interpretaciji još jedne zvijezde, Šinobu Otaka, ovdje postaje braniteljica ženske emancipacije, istina, na ponešto radikalan način. Produkcija je vizualno iznimna i dok publika hrli na predstavu, kritika je ponešto razočarana. Jest, kažu, sve je to jako dobro, ali gdje je ona mitska grandioznost, veličina ideja, dubina i dramska senzacija koju nosi Euripid, a u Ninagawe uvijek se podrazumijeva.

Klasik i mlade snage

Moskva (Pre)velika očekivanja kritike od autora djela omela su, čini se, i dvije ruske premijere. Gotovo istodobno praizvedene su drame dvoje poznatih ruskih dramatičara, sličnih tema, ali potpuno različitih autorskih rukopisa. Mlada Olga Mukhina ruska je dramatičarka koja je komadom Tanja, Tanja 1996. pokrenula renesansu ruskoga dramskog pisma, dok je Leonid Zorin, sad već u osamdesetim godinama života, jedan od klasika koji su još od četrdesetih godina prošlog stoljeća u ratu sa sovjetskom cenzurom. Oba komada tretiraju suvremeni urbani život, Moskvu danas. Zorin u Fantomima govori o osamljenosti, stavljajući u telefonsku vezu dvoje ljudi, dok Mukhina u drami Letenje kojom se oglasila nakon sedam godina šutnje i koju je sama i režirala istražuje skupinu iz posve drugog miljea, mikrosvijet ljudi koje danas zovemo metroseksualcima, jet-set, televizijske zvijezde ogrezle u seksu, narkoticima i dobroj zabavi. Obje predstave imaju odličan odaziv publike i solidne kritike, tek uz ponešto grintanja zbog očekivanja da će se tresti brda, dok su, eto, produkcije naposljetku znatno manje senzacionalne.

Koji Bush spava s Barbarom?

New York Na jednu predstavu ipak nitko nije imao prigovora, a dolazi s male ofbrodvejske scene u kazalištu Mint. Njujorško Kazalište slijepih - koje društvo tretira mnogo bolje nego što je to slučaj s njihovim zagrebačkim kolegama - odlučilo se za Senekina Edipa u poznatoj adaptaciji Teda Hughesa iz kasnih šezdesetih kojega je proslavila Brookova produkcija u londonskom Royal National Theatreu. Sveden na samo pet glumaca koji igraju i kor i sve Senekine karaktere Edip Kazališta slijepih govori zapravo o suvremenoj Americi, kao da se događa u znamenitom Ovalnom uredu. Je li to priča o ocu i sinu Bushu i tko onda spava s Barbarom? - komentiraju kritičari suvremenu asocijaciju koja, ipak, ne opterećuje tu dojmljivu produkciju o prepuštanju sudbini. Jasen Boko