JOŠ JEDNA PRESUDA

JOŠ JEDNA PRESUDA

Ana Nunez

Podne je, napokon je završilo današnje četvrto suđenje, i postaje sve teže; najavljena su druga četiri za popodne, tri pljačke uz uporabu sile i jedna s nasiljem. Žurim prema lokalu javnih tužitelja. Očajnički želim ući, odložiti papire i uživati u tišini. Želim otpočinuti, zatvoriti oči i zaboraviti toliko neznanaca što upiru oči u mene sa strahom, s mržnjom, ponekad prkosno.

- Tužiteljice, molim vas trenutak.

- Da? - kažem nekom snažnom dečku s dječjim licem koji mi se prepriječio na putu.

- Tužiteljice, ja sam Osmel Díaz.

Nemam pojma odakle bih mogla prepoznati ime niti to želim. Jedva vidljivo pomičem ramena.

- Optužen sam za pljačku uz uporabu sile što će suditi popodne.

Koju?, razmišljam.

- Tužiteljice, imam šesnaest godina i nikad nisam bio zatvaran.

- Traže od mene tri godine i ne želim ići. Umirem od straha. Ne mogu ići. Znam da ne mogu ići.

- Ali ja sam tužiteljica. Imaš li branitelja?

- Da.

- Je li imenovan ili to radi po zvanju?

- Ja ga plaćam, ne znam kako se to zove.

- Onda, što je problem?

- Odvjetnik mi je rekao da on sam ne može ništa učiniti. Kaže da ste vi ona koja može odlučiti da me ne odvedu, da me ostave na ulici kao građevinskoga radnika, smetlara, bilo što, da se promijeni oblik izdržavanja kazne.

- Ali to nije tako, to se zove promjenom zaključaka optužnice i čini se samo u posebnim slučajevima, već sam pregledala spise i nijedan nije za promjenu. Uzdaj se u svoga branitelja.

Okrećem se napola. Hvata me za ruku i čudan mi osjećaj prolazi tijelom.

- Tužiteljice, molim vas.

Tek tada, vidjevši njegove uplakane oči, shvaćam koliko je dobar. Zapažam njegove lijepo oblikovane mišiće, njegova široka ramena, njegove usne...

- Što je? Što mi govoriš?

- Govorim da mi, molim vas, pregledate spis, možda postoji nešto što možete učiniti.

Da mi je to rekao u osam ujutro, možda bih mu i udovoljila, ali u dvanaest, za neku presudu koja će se održati u četiri, ma koliko bio zgodan, neću toliko raditi.

- Ali već sam ti objasnila da ne mogu ništa učiniti. Žao mi je.

- Možda možemo doći do neke vrste sporazuma, znam da bi vam to uzelo vrijeme, da biste izgubili svoj sat za objed, ali znam biti zahvalan.

- Odista sam već izgubila vrijeme s tobom. Zašto nisi sa svojim braniteljem?

- Nije ovdje. Rekao mi je da će doći u vrijeme suđenja.

- I prema tome si sam?

- Sada da.

- Imaš li obitelj?

- Da, baku i brata.

U njegovu glasu osjeća se tjeskoba i nezaštićenost.

- Imaš li djevojku?

- Da.

Opažam stanovitu zaskočenost u njemu, što me uzbuđuje.

- Koliko joj je godina?

- Četrnaest.

- Vodiš li ljubav s njom?

Guta na suho i ja se zabavljam.

- Da.

- Znadu li to njezini roditelji?

- Ne.

- Gdje to radite?

- Na stubištu u zgradi.

Hodam prema terasi i on me slijedi, uspijevam nas odmaknuti od prolaznika.

- Na stubištu?... I sviđa joj se?

- Da.

- Koliko?

- Mnogo.

Gledam ga s osmijehom koji ne mogu sakriti. On spušta pogled i čini se kao da ne razumije ništa.

- Možda, kad bih se uspjela osjećati kao ona, stvari bi mogle biti različite, imala bih snage.

- Snage za što?

- Ne znam, za toliko stvari...

- Kao za promjenu moje presude?

- Možda.

- Učinit ću bilo što da me ne zatvore, bilo što.

- I onda?

- Možemo se vidjeti ako želite.

- Ali ne na stubištu, zar ne?

- To je jasno, možemo otići u dom moga prijatelja, samo mi dajte nekoliko minuta da sredim s njime.

- U redu, reci mi mjesto, jer ne smije biti udaljenije od petnaest minuta.

- Nalazi se na dva bloka odavde, ovim istim pločnikom, neka vrsta velike kuće sa smeđim vratima, ali ja ću vas čekati vani.

- U redu, vidimo se tamo.

Ulazim u lokal i dok vješam togu mislim da trebam zaboraviti incident, ali ne, nemam ga zašto izgubiti, radim mnogo, logično je da se nagradim, kao da sebi kupim slatkiš.

Izlazim na ulicu i hodam dva najduža bloka u životu. Zabrinjava me pomisao da mu je palo na pamet da me ucijeni, možda je sve rekao sucu, policiji, i svi me očekuju. Ali također mislim da i, kad bi to učinio, ne bi riješio svoj problem. Osvrćem se unatrag nekoliko puta jer to ne mogu izbjeći. Uzdišem kad ga vidim da me čeka vani, i on je živčan, jedva me gleda u oči i daje mi znak kao onaj koji govori da je tu.

Ulazimo u sobu s improviziranim zidovima od ploča koje ne dosežu do stropa, i mirisom koji mi proizvodi trenutačno cerenje, ali osjećam se sretnom, ja sa svoje 34 godine, s golemim ožiljkom od dva carska reza, i s palim dojkama, odvodim u postelju dječaka od 16 godina, nekoga tko mi neće moći reći da sam nejestiva, nepodnošljiva i svakim danom sve više samodostatna. Zatvaram vrata i promatram mjesto, ne želeći provjeravam da zidovi nemaju rupe i da se njegov prijatelj ne nalazi s druge strane. Pitam ga da li je ovamo kada dovodio svoju djevojku.

- Da, u početku, poslije smo se zadovoljili stubištem.

Uzbuđuje me misao da je ovdje bio sa svojom djevojkom, zamišljam ih.

- Dobro, vjerujem da imaš optužnicu u rukama.

Liježem da uživam kako brzo otvara svoj raspor na hlačama i vadi ga uspravna kao da sam ja neki model; premda ima izraz zabrinutosti na licu, malo me zanima, sad mislim samo na sebe. Započinje me doticati sa strahom, osjećam njegovo isprekidano disanje, tražim njegov pogled, ali on ga skriva, sve se više uzbuđujem.

Ne čini se da ima šesnaest, a njegova djevojka četrnaest, osjećam strast u njegovim rukama, u njegovu jeziku, i prolazi jedinih 45 minuta koje imamo.

Tijelo mi je oznojeno kao što dugo nije bilo. Promatram s užitkom svaki njegov pokret dok se odijevam. Dok ja namještam steznik, on je već potpuno gotov, gledajući me ustrajno, kao da očekuje presudu.

- Promijenit ćeš ono? - kaže mi tikajući me prvi put.

- Možda - kažem mu suho.

Odlazimo svatko na svoju stranu. Hodam ne odgovarajući ni na kakav pozdrav; sva su mi lica nepoznata. Uspinjem se sudskim stubištem s osjećajem onoga koji je imao čudan san. Stižem u sudnicu bez gladi, bez pospanosti, bez uzbuđenja, bez želje za optuživanjem.

Gledam publiku i u drugom redu vidim staricu kako moli s križem među rukama. Ponekad se prekriži i ustrajno miče usnama.

Suđenje je kratko, nitko ne kaže ništa novo, ne pojavljuje se neki drugi svjedok, sve je kao u početku; samo još jedna krađa, još jedan lopov.

Onda mi, monotonim glasom kao uvijek, predsjednica upućuje riječ:

- Vaši zaključci, tužiteljice?

Imam dva izbora: održati i podići presudu ili modificirati zaključke Vijeća. Vraćam pogled na staricu, nitko mi ne treba reći da je to njegova baka. Gleda me s istom tjeskobom kojom pritišće križ. Osjećam njezino preklinjanje na svojim ramenima. I mislim: pokazat ću ti da Bog ne postoji. Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj