Istina je uvijek gola

Izložba Gola istina. Klimt, Schiele, Kokoschka i drugi skandali (Die nackte Wahrheit. Klimt, Schiele, Kokoschka und andere Skandale), Leopold Museum, Beč, 12. svibnja - 22. kolovoza 2005.

Istina je uvijek gola

Poznato je da je Klimt u svom atelijeru bio neprekidno okružen razodjevenim ženama, a crteži s eksplicitnim prikazima istospolne ljubavi i samozadovoljavanja najbolji su svjedok njegova obračuna s tabuima. Schieleovi su opsesivni erotski crteži skupljeni u mapu tek posthumno, a od Klimta i Koliga razlikuje ga način na koji je poimao vlastito tijelo. Njegovi crteži nisu bili tek izraz strasti ili čežnje, već terapija okorjeloga voajera i ekshibicionista

Natpis na početku izložbe u hramu doktora Rudolfa Leopolda upozorava kako bi se posjetiteljeva moralna čuvstva pri njezinu obilasku mogla naći povrijeđenima. Imamo li u vidu temu - konflikt austrijskih likovnih umjetnika s društvenom sredinom zbog golotinje početkom 20. stoljeća - upitat ćemo se treba li natpis shvatiti ironično. Uvodi li on uistinu posjetitelja u temu izložbe ili se misli ozbiljno: treba li, dakle, doista odvratiti one koji bi se mogli snebivati ako koraknu dalje.

Gola istina dobila je naslov prema slici Gustava Klimta iz 1899. nastaloj u kontekstu dugogodišnjega fakultetskoga skandala, a predstavlja razodjevenu ženu sa zrcalom okrenutim prema promatraču. Kad je nastajala oprema novih zdanja na Ringstraße, Klimt je bio na glasu kao novi Hans Makart, neprežaljeni zagovornik eklektičkog historicizma. Doista, njegovi čedni počeci nisu dali naslutiti da će se uskoro odreći idealiziranih alegorija i postati najomraženijim bečkim heretikom. To se dogodilo u razdoblju između 1894, kad je preuzeo narudžbu za slike današnje Svečane dvorane bečkoga Sveučilišta i 1900, kad je javno predstavio prvu od tri monumentalne kompozicije. Filozofija je na sedmoj izložbi Secesije pokrenula lavinu: počevši od salonskih diskusija o ćudorednosti i slobodi umjetnosti, preko profesorske peticije koja je trebala spriječiti daljnju ugrozu pozitivističkoga svjetonazora sve do žučnih prepirki u bečkome parlamentu. Pravi rat buknuo je između estetičkih koncepcija jer Klimt nije naslikao očekivanu tradicionalističku alegoriju, već simbolističku sliku s naturalistički prikazanim golim tijelima. Situaciju nije primirio ni veliki uspjeh Filozofije na pariškoj Svjetskoj izložbi 1900 - tri slike, čiju je reprodukciju u originalnoj veličini i na izvorno za njih planiranom mjestu osigurao Leopold Museum, nikada nisu ušle u sveučilišnu aulu. Beč je, iako danas slavljen kao kolijevka moderne kulture u gotovo svim aspektima, oko 1900. već davno bio izgubio vodeći položaj među europskim metropolama, nalazeći se na sigurnome putu prema provincijalizaciji. To ne dokazuje samo slučaj Klimtovih slika za koje je 1905. vratio honorar i time ih otkupio od svojih naručitelja: tiranija dobroga ukusa iznjedrila je oko 1900. neke od najgrubljih slučajeva cenzure - spomenimo samo spaljivanje Schieleove grafike u sudnici i pljenidbu jednoga izdanja časopisa »Ver sacrum«. Privid uljuđenosti Beču je bio od neizmjerne važnosti.

Gola fasada

Granicu društvene tolerancije prešao je 1910. i Adolf Loos drznuvši se oponirati historicizmu građevinom za modnu kuću Goldman & Salatsch na Michaelerplatzu. Njezina se fasada bez trunke ornamenta svojom golotinjom navodno rugala carskome Hofburgu u neposrednoj blizini i u gradu je pokrenula maratonsku raspravu. Kulminaciju je predstavljala poznata Loosova javna obrana vlastite arhitekture koja označava početak austrijske moderne. Oskaru Kokoschki konflikt je postao programom od trenutka kad je, u povodu prvoga predstavljanja publici, prozvan najvećim među divljacima. Svoj položaj umjetnika-otpadnika vrlo je vješto instrumentalizirao, neprekidno naglašavajući stigme odbijanja i javne sablazni, a izložba pokušava dotaknuti njegov problematičan odnos prema vlastitoj seksualnosti. Cjelina Borba među spolovima i ljubav govori o ženama koje su se oko 1900. vrlo ležerno odnosile prema društvenim normama i poticale krizu muškoga identiteta. Na primjerima Egon Schiele-Wally Neuzil, Richard Gerstl-Mathilde Schönberg, Oskar Kokoschka-Alma Mahler dobivamo fragmente iz priča o mladim bečkim slikarima i njihovim (životnim) d(r)amama, a poglavlje Ispitivanje granica okuplja erotske akvarele Egona Schielea, crteže Gustava Klimta i Antona Koliga.

Poznato je da je Klimt u svom atelijeru bio neprekidno okružen razodjevenim ženama, a crteži s eksplicitnim prikazima istospolne ljubavi i samozadovoljavanja najbolji su svjedok njegova obračuna s tabuima.

Schieleove maloljetnice

Schieleovi su opsesivni erotski crteži skupljeni u mapu tek posthumno, a od Klimta i Koliga razlikuje ga način na koji je poimao vlastito tijelo. Njegovi crteži nisu bili tek izraz strasti ili čežnje, već terapija okorjeloga voajera i ekshibicionista. Policija je 1910, prije otvaranja izložbe u Pragu, zaplijenila desetak njegovih crteža s objašnjenjem da su opsceni. Divlji brak s modelom Wally Neuzil neprekidno je iritirao okolinu, a afera u Neulengbachu pokraj Beča umalo ga je trajno stajala slobode. Schiele je 1912. nakon motanja oko lokalne škole osumnjičen da je oteo i seksualno zlostavljao maloljetnicu. Tužba je naposljetku ipak odbačena, ali mu je izrečena zatvorska kazna zbog uvredljivoga crteža koji je u trenutku premetačine pronađen kako visi na zidu njegove spavaće sobe - crtež djevojčice odjevene tek iznad struka.

Duhovni i neki drugi koitusi

Anton Kolig se zdušno prihvatio jedne od velikih tabu-tema 20. stoljeća: vizualizacije homoseksualnih poriva. Oko tri tisuće radova Kolig je posvetio muškom aktu, a odnos slikara i slikanoga često je uspoređivao s duhovnim koitusom. Čežnja za alternativnim oblicima postojanja koja je evidentna u prikazivanju androginoga, te žrtvovanje u konfliktu s društvom kojim su se moderni umjetnici svjesno stilizirali u mučenike, također su neka od poglavlja izložbe. U konačnici, ona naglašava odnos medija prema likovnim skandalima oko 1900. donoseći feljtone i bilješke o najintenzivnijim raspravama bečkoga kulturnog života. U frankfurtskoj Schirn Kunsthalle, gdje je izložba bila postavljena od početka ove godine, broj posjetitelja postavio je

rekord. Usprkos specifičnosti bečkoga mentaliteta gotovo je sigurno da će i u Beču biti tako. Libuše Jirsak