HAMLET I DON JUAN

HAMLET I DON JUAN

Branimir Bošnjak, Žanrovi žudnje (kazalište, radiodrama, televizija i kultura), Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2005.

Opsežna zbirka eseja pjesnika, prozaika i znanstvenika Branimira Bošnjaka u užem smislu termina nije teatrološko djelo; ona obuhvaća, kao što to podnaslov kaže, »kazalište, radiodramu, televiziju i kulturu«. Sam autor objašnjava da su tekstovi u knjizi »nastajali i dijelom objavljivani tijekom tri desetljeća bavljenja različitim oblicima dramskoga stvaralaštva, te analizom pojave i snažnog utjecaja televizije na ukupnu kulturnu scenu u nas...« Ipak, njezin najvažniji dio posvećen je fenomenima kazališta i dramske književnosti: u tom dvojstvu sadržano je i Bošnjakovo metodološko polazište: iako teatar ujedinjuje riječ i sliku, ipak (da parafraziramo Knjigu par excellence) u početku bijaše Riječ, i ta Riječ bi od Boga, koji je (baš kao u Calderona) - dramatičar.

Mit i racio

Već u početnom eseju Teatar između mitske projekcije i racionalne konstrukcije nalaze se vrlo zanimljive tvrdnje, primjerice: »Teatar je sam po sebi redukcija mita« ili pak: »Teatar je ipak, poput sfinge, neumorni odgovarač kojega rijetki čuju, a još rjeđi postavljaju prava pitanja«. A ta pitanja ne bi se ticala samo konstrukcije kazališnoga teksta, drame, nego i organizacije svijeta u kojem živimo: kako on postaje sve teže i sve manje čitljiv, tako s tim nedostatkom jasnoće ukorak ide sve veća složenost, odnosno svojevrsna stilizacija, odnosno hermetizacija dramskoga pisma, kao i samih predstava.

Taj sve složeniji svijet kao reprezentativnoga junaka odabrao je, čini se, Hamleta. I današnji čovjek ne stoji samo zgranut pred zlom, nego i neodlučan ili čak konsterniran pred različitim mogućnostima djelovanja i ne-djelovanja, sudjelovanja i ne-sudjelovanja. No, od izbora nema bijega, pa je, jasno, i samo odbijanje izbora također izbor, presudan za ljudski egzistencijalni položaj. U eseju Hamlet kao pitanje vlastitosti, Bošnjak konstatira upravo »bijedu (Hamletove) vlastitosti«, koja ukazuje na »čitavu bijedu svijeta«, onu, dakle, koja se ponajprije iscrpljuje u neumornu agiranju (djelovanju), a ne u oklijevanju, otklanjanju svake aktivnosti, iščekivanju preokreta, koji bi, očigledno, morao stići odozgo. Hamlet, kao čovjek bez svojstava, nastoji se izboriti za svoju vlastitost, a time doprijeti i do osobnosti sudbine, tamo gdje su sudbine uglavnom već dodijeljene.

Vlastita istina

Koji je dramski, a i mitološki, lik sušta suprotnost Hamletovu? Bošnjak odgovara, sasvim plauzibilno, Don Juan, koji je u različitim svojim inačicama (od legenda do suvremenosti) krenuo od transgresije erotskih normi, da bi postupno prerastao u lik koji baca rukavicu izazova samu Bogu, bolje rečeno - slici Boga, metafori najvišega društvenog autoriteta. Postupno, kao što su rasli njegovi desakralizatorski, derizorni i libertinski činovi, tako je i društvo rabilo sve snažnija sredstva prinude i represije da Don Juana vrati unutar kanona. No, Don Juan odbija svako licemjerje, on mu se štoviše otvoreno izruguje: on živi u skladu s vlastitom istinom, s istinom svoje vlastitosti, s implicitno proklamiranom neodgodivošću užitka...

I tako zapada u opasnost od - simbolične kastracije. Na taj način u cijelu igru, na pertinentan način, Bošnjak uvodi Freuda, odnosno njegove (radikalnije) sljedbenike. Anarhističko-libertinske Don Juanove ideje stalna malograđanskog oponenta nalaze u njegovu sluzi Sganarelleu: uzanost perspektiva koju odaje Sganarelle, pomalo kontradiktoran zdrav razum njegovih savjeta te njegovo stalno kolebanje između straha i pohlepe, još više reljefno ističu Don Juanov lik, njegovu tamnu pobunu, koja svijet nastoji promijeniti - promjenom emocija. To bi bio i svojevrstan put u slobodu, u nezamislivu, odnosno, kako to Sganarelle veli, nemoguću slobodu, takvu koja bi tražila i oblikovala novoga čovjeka. Don Juan uspon do božanskih visina pokušava postići erotskom ekstazom: u tom trenutku jedinstva s drugim ljudskim bićem čovjek obujmljuje čitav svemir. Don Juanovo libertinstvo, njegov žurni put iz ekstaze u ekstazu, iz zagrljaja u zagrljaj, nije ništa drugo nego pokušaj produljivanja toga trenutka, postizanja vječnosti drugim putem od onoga Sganarelleova puta malograđanske vrline.

Poeta erudit

Esej o Hamletu i onaj o Don Juanu na određen način čine cjelinu: ona pokazuje interdisciplinarnost Bošnjakove misli, koja nije podložna ni jedino određena zakonitostima teatrologije kao znanosti, baš kao što otkriva i bit autorova interesa. Naime, likovi Hamleta i Don Juana metafore su ljudskoga položaja i sinkronijski, i dijakronijski gledano: i unutar konkretnoga društva u određenome trenutku, dakle, i unutar povijesti, njezina razvoja i tijeka, pa, ako tako hoćemo, i vječnosti. Branimir Bošnjak, kao pjesnik i erudit, kao poeta eruditus, slijedi više različitih tendencija suvremene filozofske misli, eklektično, ali bi se ipak moglo zaključiti da ga ponajprije vodi egzistencijalizam (kao što se, što se teatrologije tiče, naslanja na Jana Kotta, posebice kad je u pitanju stil i ono šarmantno lutanje misli, koje rezultira neočekivanim, a opet tako uvjerljivim zaključcima - što je zajedničko obojici autora).

Govoreći o teatru, Bošnjak govori o temeljnim dilemama suvremenoga čovjeka: o njegovoj inherentnoj želji za promjenom i svijeta i vlastita života, a opet sputanoj tolikim sve zamršenijim i sve otuđenijim mehanizmima uz pomoć kojih taj svijet danas funkcionira. Funkcionira na način koji slobodno ljudsko biće ne može zadovoljiti, ali ono ne zna što uopće može učiniti, ili pak ne vjeruje u vlastite snage i sposobnosti. No, kako je izbor egzistencije neizbježan, tada su Bošnjakove simpatije nedvojbeno na strani djelatna Don Juana: pobunjenici protiv ustaljena reda stvari ipak pokreću svijet, inače bi doista došlo od globalizacijskih proroka proklamirana kraja povijesti.

Takva je Bošnjakova orijentacija vidljiva i u drugim esejima koji čine knjigu, primjerice u onima o Čehovljevom Platonovu, o Pirandellu ili Kafki. Analizirajući Pirandellova Henrika IV, Bošnjak dovodi u vezu (tobožnjega) Henrika i Camusova Kaligulu, »koji izgovara one presudne riječi da ovaj svijet, ovakav kakav jest, nije više izdržljiv, i zato on želi ili Mjesec, ili sreću, ili besmrtnost...« Henrik je, naime, također pobunjenik, koji od nepodnošljivosti svijeta bježi u - ludilo. Camus je pak možda najlucidnije od svih egzistencijalističkih autora ukazao na apsurd svijeta u kojem živimo. Jasno, u tom je smislu upravo paradigmatičan svijet tjeskobe koji je u svojim djelima kreirao Franz Kafka. Na tragu Waltera Benjamina, Bošnjak Kafkin svijet prepoznaje kao globalnu (čak, zanimljivo, pomalo pirandelovsku) teatarsku mašineriju, u kojoj svi vrijedno igraju svoje uloge. Tako se vraćamo na sam početak, na ishodište, do Calderona kojemu je svijet - teatar (El gran teatro del mundo), a Bog autor (tvorac), ali i - redatelj. U suvremenom teatru Bošnjak otkriva histerična junaka: takvi junaci nastavaju rane Krležine drame, Marinkovićeva Kiklopa u Spaićevoj scenskoj adaptaciji te Šnajderov Minigolf i Shocking. »Histerični junak«, piše Bošnjak, »upravo je ‘lik nedostatka’, pojedinačni prodor kroz bolest svijeta u iracionalnost i potrebu utopije...«

Beskrajna varijabilnost

Žanrovi žudnje Branimira Bošnjaka, iako sastavljeni od dvadeset eseja, integralno su djelo, koje svjedoči o stalnosti Bošnjakovih stajališta i njegovoj intelektualnoj dosljednosti. U toj knjizi pratimo put čovjeka, koji kao protagonist književnosti ili teatra, beskrajnom varijabilnosti upravo žanrova žudnje, pokušava ostvariti puninu i svrhovitost egzistencije, zapravo - samu istinsku egzistenciju, ne njezin privid koji nam se u konzumističkom i globaliziranom svijetu stalno nudi. Knjiga otvara i mnoga pitanja i pruža povode za raspravu; ali, kako to u svojoj najnovijoj knjizi kaže suvremeni napuljski književnik i filozof Luciano De Crescenzo: »Upitnik je simbol Dobra. Uskličnik je simbol Zla.«

Boris B. Hrovat