Filozofska zvijezda

Filozofska zvijezda

Između Žižekove pozicije kao politizirana lakanovca i brižnih tumača filozofijskog nasljeđa Heideggera, Gadamera, Wittgensteina postoji veoma važna razlika. Jasno, ona se ne pokazuje tek u različitim diskursima i posve suprotnim odnosom spram tzv. društvene i kulturalne zbilje. Posrijedi je temeljno različit odnos spram određenja biti i zadaće filozofijskog mišljenja

Dejan Kršić

Slavoj Žižek na našim je prostorima prisutan još od 1976, knjigom Znak / Označitelj / Pismo. Kako tumačite činjenicu da sve do unatrag nekoliko godina, što posredno dokazuju i dvije posljednje objavljene knjige (O vjerovanju, Irak: posuđeni čajnik), unatoč golemu opusu koji je u međuvremenu nastao, nije bilo gotovo nikakva interesa za njegovu teoriju, a kamoli nečega poput filozofskog dijaloga?

Žarko Paić: Postoje najmanje četiri razloga za takvu situaciju. Prvi je objektivno-politički, drugi subjektivno-ideologijski, treći je vezan uz propast realnoga socijalizma i retroavangardnu obnovu interesa za marksizam u svijetu, a četvrti je vulgarno-kulturalne naravi. Opišimo ponajprije situaciju. Žižekovi angažirani eseji u brojnim novinama i časopisima potkraj devedesetih godina 20. stoljeća - od »London Review of Books«, »Die Zeita«, »Postmodern Culture«, »Cultural Logic« - izazivali su provokativnošću postavki i britkim stilom velik interes široke intelektualne publike. Žižek je uz Sloterdijka vjerojatno najbolji masovni medijski posrednik odnosa teorije i prakse. Stoga današnja hrvatska euforija za Žižekom, kao, uostalom, i za Chomskim, ne znači istodobno i ozbiljnu kritičku recepciju njegovih najizazovnijih knjiga. Zanimanje postoji samo za nekovrsnu aktivnu filozofiju politike u smislu što nam Žižek ima kazati o Bushu, Miloševiću, NATO-u, Sadamu Huseinu, holokaustu, Bleiburgu, papi Benediktu XVI ili nekom (g)lokalnom satrapu u Africi. Kao što je filozofija s postmodernom postala teorija kulture i stilova života, tako se od teoretičara više ne očekuje da hajdegerijanski iščekuje dolazak nove epohe bitka i vremena, nego da podastre što vjerodostojniju interpretaciju onog što se sada događa. Žižek to čini analitički besprijekorno. Njegove teorijske knjige više nam uglavnom ništa bitno ne govore osim što demonstriraju lakoću kazivanja u svakoj novoj situaciji. Politizirani Lacan plus Marx formula je za radikalnokritičku poziciju subverzije dominantne ideologije kraja povijesti - neoliberalizma globalizacije. Mora se priznati, Žižekova teorija ideologije nakon Althussera najzanimljiviji je teorijski model za razumijevanje društvene zbilje nakon rasapa realnoga socijalizma i hegemonije liberalno-demokratskog poretka globalizacije. Razlozi ravnodušnosti i šutnje akademske teorije u Hrvatskoj spram Žižeka proizlaze iz 1) objektivno-političke zatočenosti društvene teorije opisivanjem i opravdanjem opstojećeg namjesto njegove kritike; 2) subjektivno-ideologijske forme svijesti kao neprestane potrebe za moralnim preobražaj društvenih znanstvenika iz gorljivih marksista u ne baš vjerodostojne zagovornike liberalizma i demokracije; 3) nespremnosti da se institucionalno oslobodi prostor za recepciju teorijske psihoanalize s pomoću koje je Žižek stvorio novu kritičku teoriju kulture postmodernoga svijeta; 4) vulgarnokulturalnoga stanja karakteristična za odnos male ksenofobične nacije spram vlastitih jakih duhova ili onih iz obližnjeg susjedstva, koji se iskazuje zavišću i krčmarskom ironijom provincijalne svijesti. Filozofskoga dijaloga ionako već odavno u nas nema. Naime, istinskog dijaloga misaono otvorenih smjerova. Stoga Žižek u Hrvata može u najboljem slučaju biti jedan od mnogih - slovenskih lakanovaca i ništa više. Promjena je situacije nužna. Ali ona iziskuje kritiku sadašnje euforije i idolopoklonstva Žižeku. Još mu samo treba da ga »Globus« u svojoj lifestyling-metodi suptilne kretenizacije stavi na duplericu ili božićni kalendar! Stoga je jedino bitno kritički otvoriti raspravu o problemima koje Žižekova teorijska djelatnost pretpostavlja. Više vrijedi ozbiljna rasprava o Žižekovoj i Badiouovoj ontologiji istine od apologije ili zgražanja da netko još danas može Lenjina uzimati kao figuru politike istine.

Dejan Kršić: Nemojmo se zavaravati, zar u Hrvatskoj, u hrvatskoj kulturi, u javnoj sferi, postoji »interes a kamoli nešto poput filozofskog dijaloga« s bilo čim, bilo da je riječ o suvremenoj stranoj filozofiji/teoriji ili ostavštini Praxisa. Zašto bi tu Žižek bio bilo kakva iznimka? Također, nisam siguran u utemeljenost vaše implicitne pretpostavke da činjenica objavljivanja ove dvije knjige pokazuje da nekakav teorijski/filozofski interes sada postoji. Već izbor naslova, Žižekove B, ako ne i C-produkcije, to potvrđuje. Postoji isključivo izdavački interes jer je konačno i domaćim mainstream-izdavačima u poplavi školske lektire, kuharica i self-help-knjiga došlo do svijesti da je i taj Žižek nekakva intelektualna zvijezda pa hajde da se nakon dvanaest knjiga Chomskog i oni ukrcaju na vlakić. Povremena pojava Žižekovih tekstova u kulturnim prilozima dnevnih novina također ne pokazuje da su domaći tiskani mediji spremni za (svakoj suvremenoj kulturi nužno) otvaranje prostora za intelektualno javno djelovanje, »uporabu uma u javne svrhe«. Žižek im tu služi tek kao šarmantan začin u njihovoj medijskoj kuhinji, koji zbog oštrine okusa treba diskretno i vrlo dozirano rabiti. Dok preplaćeni kolumnisti/komentatori preko čitavih stranica raspredaju što im je neki političar poručio preko dobro ohlađena Chardonnaya ili s kim su pravili roštilj u vikendici, svaki tekst koji pretendira na primjenu teorijskih spoznaja u javnosti za mentalno zdravlje nacije zabrinuti urednici krešu na manje od tri kartice. Što nam govori činjenica da se od HND-a nagrađeni prilog za kulturu zove Bestseler? O kakvu to poželjnom tipu kulture govorimo? Dnevni list bez teksta, list koji možete pročitati u 24 sekunde, tako postaje uzor hrvatskog žurnalizma a istina u pola cijene postaje istina u bescjenje.

Da li bismo mogli reći da je recepcija Žižekove filozofije zapravo simptom hrvatske intelektualne i znanstvene scene i, ako da, kako biste ga pobliže okarakterizirali? Ili, drugačije formulirano, što govori fenomen Žižek o nama samima?

Žarko Paić: O simptomu, kao ni o fantazmi, koje Žižek iz Lacanove psihoanalize uvodi u diskurs svoje teorije ideologije, nema se što posebno reći. Odgovor na vaše pitanje sadržan je već u naravi njegove hrvatske recepcije. Za prihvaćanje temeljnih postavki, diskursa i artikulacije mišljenja Slavoja Žižeka zaslužna je alternativna teoretska i aktivistička scena. »Arkzin« je u tome odigrao ključnu ulogu. Žižek me više uopće ne zanima kao fenomen hrvatske duhovne situacije. Mislim da je bitnije govoriti o tome jesu li njegove analize postmodernoga kapitalizma, kulture i politike poticajne za promišljanje problema borbe za identitet u globalno doba. Uostalom, nije Žižek jedini relevantan teoretičar suvremenosti. Neomarksizam Hardta i Negrija, Badiouva i Agambenova filozofija, Castellsova teorija umreženog društva, primjerice, otvara nova pitanja i izazov je za interpretacije. Problem nije u tome zašto i mi nemamo svojeg Žižeka, nego kako i zašto se sve u nas odvija u znacima fatalne zakašnjelosti za dominantnim trendovima suvremene društvene teorije. Sjetimo se samo da smo prve prijevode Baudrillardovih knjiga dobili 2001. godine. O Derridau počelo se u nas filozofijski raspravljati tek kad je umro. Stvar je ipak jednostavna. Filozofija i društveno-humanističke znanosti u društvu uspijevaju pod uvjetom njegove otvorenosti i autentičnosti vlastitog puta. Hrvatska nema ni svojeg autentičnog teologa svjetske razine, što bi za njezinu dominantnu katoličku svjetonazornu orijentaciju valjda bilo nekako samorazumljivo. Ovu je zemlju poharala duhovna obnova devedesetih godina 20. stoljeća u spoju s rigidnim političkim konzervativizmom. Posljedice su vidljive posvuda. To je simptom ideologijske proizvodnje zbilje koja još počiva na manihejskome ratu kultura desnice i ljevice. Sve dok se bavimo pitanjem fenomena Žižeka, izmiče nam sama stvar. A to je: može li se s njegovom teorijom otvoriti mogućnost radikalnog proboja fetišizma slike/robe društva spektakla?

Prva hrvatska izdanja Žižekovih djela objavio je »Arkzin«, osim Sublimnog objekta ideologije i dvije »originalne« knjige, Repeating Lenin i NATO kao lijeva ruka Boga?. Možete li nam reći kako je došlo do te - očito plodne - suradnje, kakva je recepcija bila u samu početku i da li se danas, zahvaljujući bestselerima kod velikih izdavača, išta promijenilo?

Dejan Kršić: Radeći »Arkzin«, kao politički magazin u doba Tuđmana, suočili smo se s činjenicom potpune intelektualne propasti hrvatske liberalne, intelektualne elite. I sav onaj intelektualni institucionalni pogon, utjelovljen u fakultetima i institutima, ostao je nijem pred takvim zbivanjima kao što su propast socijalizma, raspad jedne države i sustava, nastanak druge i dolazak realnog kapitalizma, rat, privatizacija i tzv. tranzicija, postkomunizam, izazovi globalizacije, europskih integracija... Za domaću inteligenciju baviti se politikom značilo je ponajprije doći na listu neke stranke, a ako to ne bi uspjelo, politički se angažirati putem izabranih uglednih instancija civilnog društva i NGO-scene. Nikad to nije značilo angažirati se na svom području, kao intelektualac, teoretičar, kulturni djelatnik, u refleksiji naše aktualne situacije. Stoga smo se u traženju intelektualnih poticaja nužno okrenuli onima koji su se time bavili, a slovenska scena (s jedne strane krug oko Žižeka i Društva za teorijsku psihoanalizu, a s druge Rastko Močnik) snažno je, sustavno i organizirano djelovala već godinama i proizvodila ne samo nove tekstove i knjige nego i nove ideje, teorije, koncepte, koji su se sukobljavali s dinamičnom društvenom zbiljom. Tako smo u »Arkzinu« dok je izlazio u novinskom i poslije magazinskom formatu (prije nego što se pod krutim zakonima tržišta u trenutku poslijeratne normalizacije kao list samoukinuo) objavili niz tekstova i prijevoda autora s te scene, ponajprije Slavoja Žižeka i Renate Salecl (poslije smo u suradnji s udrugom WHW / Što, kako i za koga objavili izbor njezinih tekstova pod naslovom Protiv ravnodušnosti) te knjigu izabranih tekstova Rastka Močnika Koliko fašizma? Moram zapaziti da ste nabrajajući objavljene naslove - simptomatično - zaboravili spomenuti predgovor našem izdanju Komunističkog manifesta, koji je dulji od sama teksta Manifesta i koji smo paralelno objavili i u engleskoj verziji pod naslovom Spectre Is Still Roamning Around. No, ni te knjige ni svi ti tekstovi nisu u tzv. intelektualnoj javnosti i akademskoj zajednici naišli ni na kakvu recepciju, odjek, pa tako ni kritičku reakciju i osporavanje. Nema toga što hrvatska šutnja ne može progutati. Jasno, i naklade su bile u skladu s tim, posve nebestselerske, i tu se ništa bitno ne mijenja. No u kulturi u kojoj su na prvim mjestima top lista djela uglednih teoretičara poput Davora Domazeta Loše i Nenada Ivankovića, možda je sasvim primjereno i časno biti na dnu.

U Sloveniji se, za razliku od Hrvatske, formirao krug relevantnih teoretičara (Mladen Dolar, Alenka Župančič, Renata Salecl), čijim se uvidima Žižek nerijetko koristi i u svojim djelima, što već na toj razini dokazuje da je slovenska teorijska scena mnogo plodotvornija i relevantnija od hrvatske. Slažete li se s tezom Borislava Mikulića da je u Hrvatskoj jedina relevantna filozofija bila ona proizašla iz Praxisa i da otada u Hrvatskoj ne postoji ništa filozofski relevantno? Kako to tumačite?

Dejan Kršić: Tu se čovjek nema što slagati ili ne slagati. To je naprosto činjenica. I to ne činjenica ideologije, idejne bliskosti ili simpatija, već knjiga, bibliografije, objavljenih tekstova, međunarodne recepcije. Evo, čak i danas grupa mlađih austrijskih filozofa oko projekta Republicart (Dliver Marchart, Stefan Nowotny...) čitaju tekstove praksisovaca objavljene na njemačkom i njihovo shvaćanje revolucije dovode u vezu s Badiouom. Ali važno je ovdje objasniti i u kojem je smislu to Mikulić rekao - relevantna filozofija tu nije neka ocjena kvalitete mjerene prema nekim općim kanonima povijesti filozofije, nego je to ocjena Praxisa kao filozofije koja je relevantna u svojim društvenim uvjetima, po misaonom zahvaćanju svog vremena. Filozofija koja reflektira svoje društvene uvjete. Upravo stoga, što je bila važna i djelatna u svom vremenu, kao lijeva kritika jednoga lijevog režima, danas je Praxis filozofija potpuno izbačena iz postjugoslavenske intelektualne i javne sfere. Kangrga danas više nastupa kao svojevrsna moralna vertikala nego kao filozof svoga vremena. Ako izuzmemo Borisa Budena i Borislava Mikulića, tko je od hrvatskih teoretičara u proteklih petnaest godina napisao nešto konkretno i na taj način relevantno o društvu u kojem smo živjeli? Jasno, ta hrvatska intelektualna i medijska elita o kojoj sam govorio i njih će, kao uostalom i Žižeka, olako otpisati, da su publicisti, a ne teoretičari, kamoli filozofi, a da pritom sama nije u stanju progovoriti dvije suvisle o zbivanjima oko nas. Pogledajte samo razinu javne rasprave o bilo kojem problemu, od Sabora do emisija Otvoreno i Nedjeljom u 2, pa je jasno o čemu govorimo.

Žarko Paić: Slovenski krug teorijske psihoanalize svakako je nakon Laibacha i neoavangardne skupine IRWIN njihov najvažniji izvozni brand. U to se možemo uvjeriti letimičnim pogledom na impresumu svjetski ugledne izdavačke kuće Verso iz Londona. No, nije i jedini teorijski smjer koji uspostavlja komunikaciju sa svjetskim središtima intelektualne moći. Fenomenološko društvo uspješno surađuje s Nijemcima. Isto vrijedi i za individualne hrvatske primjere, poput Damira Barbarića i njegova ugleda među suvremenim njemačkim filozofima hermeneutičke orijentacije, ili, pak, Nenada Miščevića, koji je analitičku filozofiju i suvremenu filozofiju politike obogatio vlastitim izvornim prinosom. Sve to govori o potrebi obzirnijeg odnosa spram dosega hrvatske filozofije nakon kraja Praxisa. Napokon, između Žižekove pozicije kao politizirana lakanovca i brižnih tumača filozofijskog nasljeđa Heideggera, Gadamera, Wittgensteina postoji veoma važna razlika. Jasno, ona se ne pokazuje tek u različitim diskursima i posve suprotnim odnosom spram tzv. društvene i kulturalne zbilje. Posrijedi je temeljno različit odnos spram određenja biti i zadaće filozofijskog mišljenja. Stoga je hrvatska filozofijska situacija, možda ovo nije primjereni iskaz, određena svojevrsnim tradicionalizmom. Njemačka škola i vjernost interpretativnom nasljeđu hajdegerijanskog duha nije pritom otvorila dovoljno prostora za dijalog s francuskim progresizmom. Ali to je problem, kao što znate, zacrtan još Habermasovom kritikom postmodernista. Mislim da ne smijemo biti ni odveć kritični spram razorena nasljeđa naše filozofijske situacije, niti, pak, retroavangardno idolatrijski primati zdravo za gotovo sve što je bilo važno u filozofiji prakse humanističkoga marksizma zagrebačke škole. Filozofijska relevantnost postoji u povijesnome mišljenju jedne iznimke koja ne potvrđuje pravilo. To je slučaj Vanje Sutlića. Iz njegova mišljenja, nažalost mnogima posve nepoznata, moguće je upravo danas kritički razumjeti fenomene ideologije, kulture, znanstveno-tehničkog svijeta i nihilizma postmetafizičkog doba. Ne vidim u njegovu znamenitu aforizmu kako je Lacan psihijatar koji je poludio od filozofije tek ironični iskaz. Teško je nakon lektire Heideggera vidjeti u pojmu Velikog Drugog i pojmu Realnoga više od obnove subjektnocentrične filozofije. Žižek je, uostalom, u teoriji ideologije dosljedan sljedbenik Marxa, dok mu Lacan služi za društvenu aktualizaciju fenomena svijesti.

Kako uopće objašnjavate golem uspjeh koji je Žižek postigao u inozemstvu, ponajprije Sjedinjenim Državama? (Od početna oduševljenja njegovim analizama Hitchcockovih filmova, preko bestselera najvećih engleskih i američkih izdavača, do nedavna pojavljivanja papparazzi-fotografija s njegova vjenčanja...)

Žarko Paić: Razdvojimo ta dva fenomena. Uspjeh nije slučajan. On je rezultat individualnoga talenta. Karizma kritičkog intelektualca koji sve fenomene suvremenoga svijeta dovodi u vezu s pomoću filozofijsko-psihoanalitičke teorije proizlazi iz naizgled banalne činjenice. Amerikanci od Europe odavno ne očekuju nikakav kulturni preporod. Derridaova dekonstrukcija u američkom je slučaju bila ideologijski korištena u svrhu opravdanja liberalnog multikulturalizma. Poštovanje Drugoga i nesvodivost kulturno različitih svjetova idealno se uklopilo u zahtjev za diskurzivnim bontonom. Poštujmo kulturne razlike i govorimo politički korektno! Žižek je Ameriku osvojio, jasno metaforički, bespoštednim kritičkim angažmanom protiv temeljnog izvora amerikanizma - liberalne demokracije. U trenutku euforična govora o novom svjetskom poretku i kraju povijesti on je došao kao provokacija ideologijskoga stanja hegemonije SAD. Amerikanci poštuju neprijatelje pod uvjetom njihove autentičnosti i beskompromisna svjedočanstva teorijsko-političke pozicije. Neomarksizam je zaslugom Žižeka, jasno i Badioua, ušao u sveučilišni diskurs kao legitimna orijentacija stoga što se iz njega može uspostaviti produktivna veza s postkolonijalnim studijima. Paradoksalno je da Žižek kao jedan od tvrdokornih kritičara kulturoloških studija u Americi doživljava recepciju kao »kulturološki teoretičar«, premda je cijeli njegov projekt usmjeren protiv te apsurdne kulturizacije svega što jest. Kritičar zabluda multikulturizma prihvaćen je u zemlji multi-kulti ideologije kao glas radikalne politike identiteta. Druga je stvar ono što mu se događa vlastitom zaslugom. . Vjenčanje neba i pakla kulturne industrije dovršena je pustolovina pretvaranja filozofije u stil života. O tome se više nema što suvislo reći.

Za kraj, ako se prepustimo misaonom eksperimentu i zamislimo da hrvatski znanstveni diskurs ne obilježavaju rupe poput nedostatka bilo kakve pozitivne recepcije (a ne daj bože aplikacije) teorija Jacquesa Lacana, koji biste dio Žižekove filozofije izdvojili kao krucijalan za mogući dijalog i dalje propitivanje pitanja načetih kako Lacanom, tako i frankfurtskom školom, pa i Hegelom?

Žarko Paić: Dijalog koji bi mogao biti plodotvoran za buduće mišljenje proizlazi iz Žižekove interpretacije Marxa i Lacana u novom razumijevanju fenomena ideologije. Za mene je neprijeporno njegova teorijski najizazovnija knjiga Sublimni objekt ideologije. Povratak Hegelu koji u svim tekstovima nakon toga, a u knjizi već nagoviješteno, sam autor naglašava mogao bi biti most spram drugih filozofijskih smjerova. No, pitanje je može li do tog dijaloga uopće doći ako Žižek i Hegela i Heideggera paradoksalno tumači posredovanjem Lacana? Važnije od dijaloga u ovom trenutku za nas jest nešto drugo. U svijetu već imate zavidan broj dobrih zbornika/readera o Žižeku. U svim knjigama »kulturoloških teoretičara« njegove se postavke brižno raščlanjuju, o njima se raspravlja i upućuje na druge izvore. Vrijeme je da to učinimo i ovdje. Time ćemo normalizirati situaciju s recepcijom i prestati se baviti fenomenom Žižeka. Uvjet za tako nešto već je ispunjen. Pojavili su se brojni prijevodi njegovih knjiga, a spektakl ionako brzo pronalazi nove puku razumljive i nekontroverzne zvijezde.

Dejan Kršić: Umjesto da se prepuštamo takvu jadnom misaonom eksperimentu i bavimo tugaljivom odsutnošću Lacana u hrvatskoj akademskoj zajednici, poučnije bi bilo napraviti drugi eksperiment, i to ne na razini misli nego vrlo egzaktne analize prijevoda tih bestselerskih izdanja o kojima govorite i vidjeti koliko su u njima primjereno prevedeni neki elementarni psihoanalitički pojmovi. Dakle, kada utvrdite da današnji hvaljeni prevoditelji Žižeka njegove referencije na Wolfmana prevode kao referenciju na Vukodlaka, a ne na jednu od najpoznatijih Freudovih studija slučaja, čovjeka vuka, tada je posve jasno zašto Akademija u Hrvata ne spominje Lacana: zato što ne zna ni za Freuda! Dakle, onaj tko ne želi govoriti o Freudu, mora šutjeti i o Lacanu - eto nevesela poučka o psihoanalizi u Hrvatskoj.

Koliko nam je poznato, u pripremi su najmanje dva nova hrvatska izdanja Žižeka, možete li nam reći kakvi su planovi »Arkzina« - postoji li možda mogućnost za još neko originalno (dosad neobjavljeno) djelo? Nedavno ste se uspješnicom Imperij Hardta i Negrija također nakratko uključili u top-liste hrvatskog izdavaštva, možete li nam otkriti vaše daljnje izdavačke poduhvate? »Arkzin« u obliku časopisa zauvijek je prošlost ili možda još postoji nada za nešto slično?

Dejan Kršić: Nedavno smo objavili knjigu Brune Latoura Nikada nismo bili moderni, a u pripremi su i neki drugi naslovi. Nisam znao za »najmanje dva nova hrvatska izdanja Žižeka«, ali drago mi je čuti. Nisam znao za »najmanje dva nova hrvatska izdanja Žižeka? ali drago mi je čuti, mada se nadam da ovog puta neće biti počašćena Žižeku sasvim neprikladnom kulturasističkom egidom »urbane biblioteke«. S naše strane Nebojša Jovanović iz Društva za teorijsku psihoanalizu - Sarajevo privodi kraju prijevod jedne od Žižekovih najfilozofskijih knjiga proteklih godina, one o Schellingu i srodnim pitanjima, Indivisible Remeinder. Kako će, kada i pod kojom etiketom to djelo izaći, još ostaje da se vidi. Što se tiče časopisa, nada uvijek postoji, jer, kao što znamo, ona umire posljednja, ali veće je pitanje postoji li intelektualna potreba grupe šire od troje ljudi za takvim časopisom i, jasno, postoje li ekonomske mogućnosti. Trenutačno je odgovor na oba pitanja negativan. Očito ne postoji intelektualna potreba i sasvim sigurno ne postoje ekonomski uvjeti za izdavanje društveno-politički ambiciozna teorijskog časopisa. U dominantnoj kulturi Hrvatskih idola i Big Brothera, ekonomije koja ništa ne proizvodi, ali sve prodaje, u kojoj mase kupuju ono što im ne treba novcem koji nemaju dok tajkuni kupnje jahti i luksuznih automobila tumače kao marketinške poteze poduzeća u kojemu radnice dobivaju minimalac i to se opravdava uvjetima na tržištu rada, nepostojanje časopisa kao takva očito i nije prioritetni problem, ali zastrašuje nijemost onih koji se vole smatrati intelektualnom i kulturnom elitom pred svim tim izrazima barbarstva i sirove moći. Kulturi koja ne želi intelektualno reflektirati svoje stanje na kraju će se ona poslovična kutija olovnih slova sasvim nemetaforički obiti o glavu.

Razgovarao Srećko Horvat