Ekran priče u knjizi, treći put

Ekran priče u knjizi, treći put

Stjepan Balent autor je projekta Ekran priče, koji se ovih dana treći put materijalizirao u knjizi, k tomu i urednik kulture na našem najposjećenijem, Iskonovu portalu

Urednik si i autor projekta Ekran priče koji je upravo, treći put, predstavljen. Možeš li nam ga opisati?

- Natječaj i knjiga Ekran priče još su plahi i na vlastitim nogama pomalo nesigurni, ali sretni i veseli trogodišnjaci. To je nepretenciozna ideja u razvoju, koja se pomalo mijenja i dotjeruje svake godine, ovisno o uočenim nedostacima i mogućnostima daljega poboljšanja. Na natječaju se traži autorska priča između 900 i 2700 znakova pa se, tehnički, može govoriti o natječaju za kratku-kratku priču. Sve pristigle priče čita peteročlani žiri, koji i podijeli nagrade za tri najbolje. Nakon toga, od sljedećih dvjesto najbolje ocijenjenih priča, posjetitelji Iskonova portala, zapravo registrirani članovi on-line žirija, biraju još sto, koje se, uz tri prvonagrađene, objavljuju u knjizi. Od početka, 2002. godine, Iskon financira tehnički dio natječaja, knjigu objavljuje Naklada MD, dok nagrade osiguravaju sponzori. U tri dosadašnja zbornika Ekran priča sudjelovalo je više od dvije tisuće autora s gotovo tri tisuće i petsto priča. Natječaj je anoniman, dopušteno je sudjelovanje i pod pseudonimom, a jedino je ograničenje za autore najniža dobna granica za sudjelovanje - šesnaest godina. S obzirom na anonimnost i mogućnost prijavljivanja izmišljenih biografija, teško je pobrojati iz kojih sve nevjerojatnih zanimanja dolaze autori koji sudjeluju na natječaju, ali sigurno je da prijave stižu i s Novog Zelanda i iz Brazila, sa svih mjesta gdje ljudi koji pišu hrvatski imaju pristup internetu. Svake godine na natječaj se prijavljuje približno sličan broj već objavljenih i više ili manje široj publici poznatih autora, pa to indicira da popularnost natječaja ne pada unatoč tome što svake godine tehničkim novotarijama pomalo zagorčamo život i autorima i članovima on-line žirija. Kako je broj prijavljenih priča i autora rastao, postalo je jasno da ne možemo to dalje ručno obrađivati, ne u doba interneta i ne za internetski književni natječaj. Da bi zaista najbolje priče imale mogućnost biti objavljene, što je mnogim od objavljenih autora bilo prvo, ali ne i posljednje objavljivanje, trudimo se što je više moguće automatizirati prvi dio, a što je moguće više osigurati fair-play natjecanje u drugom dijelu natječaja. Tako je razvijen softver koji automatski upravlja registracijom, prijavama i distribucijom priča članovima žirija, prijavama i ocjenama članova on-line žirija... svime. Osim, jasno, samim sadržajem priča.

Projekt Ekran priče bio je predstavljen u okviru Festivala europske kratke priče. Kako je tamo sjeo, kakve su reakcije i iskustva stranih autora s takvim i sličnim projektima?

- Teško mi je procijeniti kako je sjeo, ali svake godine na predstavljanju knjige ima sve više ljudi. U smislu Festivala europske kratke priče, koji je također odlično posjećen, Ekran priče mogao bi biti intermezzo u sendviču veće braće. Na drugom festivalu, 2003, sudjelovala je Kate Griffin, jedna od organizatorica kampanje Save Our Short Story (Spasite našu kratku priču) Arts Councila of England, koja je ove godine rekla da je i njihova kampanja evoluirala do toga da se na pojedinim mjestima ljudima uz piće daje i kratka priča. Iako je, dakle, za Ekran priče čula odmah po objavljivanju prve knjige i bila upoznata s natječajem, ostala je malo iznenađena brojem do sada prijavljenih autora i priča. Slično su reagirali i autori, a sudeći prema reakcijama i prošlogodišnjih gostiju festivala, može se reći da radimo prilično zanimljivu i prilično jedinstvenu stvar. Barem što se Europe tiče. Moram priznati da Denisa Johnsona, kao prvog Amerikanca na Festivalu europske kratke priče, nisam stigao zadaviti i provjeriti kako stoji sa sličnim projektima priko bare.

Urednik si kulturne stranice na Iskonu. Kakvi su trendovi čitanosti te stranice?

- Čitanost, jasno, ovisi o atraktivnosti i pozicioniranosti sadržaja. Za razliku od drugih medija, na internetu je moguće vrlo precizno pratiti što posjetitelji čitaju, koliko su tomu posvetili vremena, jesu li počeli čitati i odustali ili su proveli dovoljno vremena da pročitaju do kraja, jesu li kliknuli na link, jesu li isprintali tekst... Ako dobro opremljenu i zanimljivu priču postavite na vrh stranice koju dnevno posjećuje više od sto dvadeset tisuća čitatelja, onda nije čudno da vam pojedini tekst u dan ili dva otvori više desetaka tisuća čitatelja, bez obzira bila riječ o predstavljanju novoga filharmonijskog orkestra u dubinama ukrajinskih rudnika soli, uništavanju Gaudijeve ostavštine u Barceloni ili rivi koju će u Splitu graditi zagrebački arhitekti. A ako se, pak, tekst bavi mrvicom duhovita otpora posvemašnjoj gluposti, onda čitanost raste na razinu slabije posjećenih tekstova iz sporta. Što je u naciji u čijim se dnevnim novinama sport ponekad rasteže i do tri četvrtine stranica, dok kultura rijetko kada prelazi stranicu-dvije, razlog za, barem, dobar osjećaj.

Što, po tebi, čini dobra urednika kulture

e-medija?

- Dobra urednika svakoga medija čini njegova redakcija, odnosno interesno bliži krug suradnika. U današnje vrijeme više ne postoje informacijske blokade, pogotovo ne u kulturi, koja postaje jedan od sektora kojim prolazi sve više marketinga i kojim se gradi sve više imidža. I domaća je kulturna scena također vrlo raznolika, ponekad čak (vjerovali ili ne) i s prebogatom ponudom za jednoga potrošača. Zato je uređivanje popularne stranice kulture lako koliko je i teško: događanja i zanimljivih priča na sve strane, a istovremeno ponekad nedostaje i sirove fizičke sile koja bi sve to obradila.

Koje domaće internetske stranice koje se bave književnošću možeš preporučiti čitateljima?

- Joooj, nekoga ću izostaviti, sigurno... možda je bolje da ne počnem nabrajati. Čitateljima se ne mora svidjeti moja preporuka, a netko od prijatelja mogao bi se naljutiti... Mali je ovo svijet, pa se svi zapravo međusobno poznajemo i ne bi bilo u redu oduzeti prostor predugim nabrajanjem, a izostaviti nekoga opet ne bi bilo u redu. Ne sumnjam da čitatelji ionako znaju koje su zaista dobre i kvalitetne književne stranice.

E-tehnologija spontano kreće prema multimedijalnosti. Mislim na laku mogućnost apliciranja MP3-formata, fotki, klipova, linkanja... Koristiš li se u prezentaciji kulture nečim od tih mogućnosti?

- Slično kao s pitalicom o lancu i odgovorom koji se nalazi u njegovoj naslabijoj karici, i internet je brz koliko je brza većina njegovih korisnika. Nažalost, internet kojim se koristi većina Hrvata još je jako spor i prezentacija pravim multimedijima bila bi puko razmetanje, a većinu posjetitelja stajalo bi živaca dok im se ne bi učitala neka nabrijana spika koju onda još njihova grafička ili zvučna kartica ne bi mogla reproducirati kako treba. Zato smo još na primitivnoj, linearnoj razini, gdje se pojedini multimedijalni sadržaji ili pridodaju klasično predstavljenom sadržaju ili se posebno izdvajaju. A ono što najbolje prolazi definitivno su web-galerije, malo je slabije s kratkim klipovima, dok je već s glazbenim sadržajima pomalo problematično, jer većina obično nema vremena po 45 minuta skidati jednu stvar. Vjerojatno će tako ostati dok se dramatično ne ubrzamo i na kućnoj razini.

Razgovarao Kruno Lokotar