Dihotomije androginoga tijela

Dihotomije androginoga tijela

Masku više ne vidim kao muško ili žensko obilježje, vidim samo ono što ona proizvodi

Mette Ingvartsen je mlada danska koreografkinja koja nakon pohađanja čuvene akademije pod vodstvom Anne Terese De Keersmaeker, P.A.R.T.S., živi i radi u Bruxellesu. Na proteklom Tjednu suvremenoga plesa predstavila nam se koreografijom Manual Focus, u kojoj izlaže tri naga plesna tijela ograničena krajnjom redukcijom i sustavom pravila te skrivanjem frontalne golotinje. Uporabom maski ostarjelih staraca čija se lica nalaze na zatiljku plesačica, Mette Ingvartsen transformira plesna tijela u hendikepirana, čineći najjednostavnije pokrete nemogućima, svodeći ih na tijela bez identiteta, bez individualnosti - čudovišna tijela.

Moram priznati da me se jako dojmila jednostavnost koncepta koreografije Manual Focus. Kako ste započele rad na projektu?

- U biti bila je riječ o dugotrajnu procesu, no ne osobito intenzivnu. Prvobitno je riječ bila o rodu, o tome gdje je rod smješten u tijelu. Radile smo s gestom, imitiranjem muškog/ženskog ponašanja, mnogim aspektima pokreta. Maske su tu bile od sama početka, kao i ideja o androginom tijelu, o miješanju muškog i ženskog, o zamućivanju strogih linija između tih kategorija, o načinu na koji su te kategorije određene, ne samo muško-žensko nego i umjetno-stvarno, maskirano-ogoljeno, te sve ostale dihotomije. U trenutku kada smo odlučile ne pokazati prednju stranu tijela pojavile su se restrikcije. Materijal, načini njegova povezivanja, transformacije, sve je proizašlo iz toga. Također smo bile stalno prisiljene raditi razmišljajući o pogledu istovremeno usmjerenu na dvije strane. Zato je tu bilo potrebno i mnogo mašte kako bismo našle načine na koje možemo proizvesti drukčiju sliku, pogled na tijelo. Mnogo smo se koristile kamerom, snimajući se kako bismo otkrile što u biti činimo.

Zašto ste se odlučile za uporabu maske upravo ostarjela muškog lica?

- Maske posjeduju materijalnu kvalitetu koja mi se od sama početka učinila zanimljivom upravo zato što ja jesam mlada žena i imam određenu vrstu kože i određenu vrstu puti. Ova je koreografija mogla imati i izraženiju feminističku notu, no to joj nije primarni motiv. Zanima me način na koji tijelo postaje androgino te anonimnost koja je istodobno i vrlo ekspresivna. Riječ je o drugom pristupu razumijevanju tijela, tijela koje više nije uspravno, koje gubi središte. Masku više ne vidim kao muško ili žensko obilježje, vidim samo ono što ona proizvodi. Ima nešto u istodobnoj posvemašnjoj redukciji te suvišku izraza, suvišku kodiranja koje maske proizvode - više izražajnosti no što je ima tijelo pojedinca samo po sebi. Tako da je ova koreografija istodobno i redukcija i pretjerana proizvodnja. Izraz burleske. Reducirana i jednostavna, no vrlo glasna.

U pogledu strukturiranja materijala, recite nešto o prostornoj kompoziciji i kontaktima triju tijela na pozornici.

- Razgovarale smo o elastičnosti između naših tijela, njihovoj kontrakciji u prostoru prema sebi, zatim udaljavanju, ponovnom kontrahiranju, i tako dalje. Prisutan je i pokušaj da se sva tri tijela sabiju u jedno. Na samu početku izvedbe imamo jedno tijelo s mnogim udovima i doživljavamo ga kao entitet. Tu su i trenuci kada sva tri tijela izgledaju identično. S Bojanom Cvejić smo razgovarale o društvenosti tih tijela, ona naime nisu društvena. Tražile smo načine na koje tri tijela mogu suegzistirati i postalo je jasno da ona ne smiju značiti društveni kontakt, da ne smije biti riječi o zagrljaju ili poljupcu, o rodno obojenu dodiru. Bilo nam je jasno da sam koncept to onemogućuje. A to se odrazilo i na način na koji dolazimo u doticaj na sceni.

U prethodnom radu, Solo Negatives, također radite s novim tijelom punim nelogičnih funkcija i poveznica.

- Solo Negatives moj je prvi veći rad i u njemu sam se više bavila pokretom samim, njegovim kodiranjem i čitljivosti. Granicom do koje se može čitati poput jezika. Riječ je o koreografiji koja je posve drukčija od Manuel Focusa i koja istražuje pomake tijela prema nekim drugim kompozicijama i kvalitetama pokreta.

U 50/50 izlažete čudovišno tijelo, no putem njegova glasa.

- Tu koreografiju mislim uskoro izmijeniti i obnoviti. Radila sam na krajnosti izraza - operi, rock-koncertu, cirkusu - na ekstremnim i spektakularnim oblicima izražavanja. Pokušala sam uporabiti nešto raspoznatljivo transformirajući to, deformirajući, preoblikujući u nešto prepoznatljivo, no nešto što nikako ne uspijevaš negdje smjestiti. Na primjer, snimila sam se kako pjevam slušajući cijelu jednu operu koju prethodno nikada nisam čula. Zatim sam neke dijelove snimke ponovno naučila. Tijekom izvedbe publika sluša i mene i snimku mene, sa svim greškama. Zatim je tu i pokret. Moram priznati da je to zasad možda moj najzamršeniji, iako ne i nasloženiji, koncept. Izvedba se koristi bubnjevima, rockom, operom, mimom, kodificiranim izrazima lica opere. Igra se sa spektakularnošću, izvodi je, no istodobno joj se odupire i voljela bih to jasnije artikulirati u budućnosti.

S Bojanom Cvejić i Janom Ritsemom radili ste na projektu Pipelines, a construction.

- Jan i Bojana pratili su moj rad na P.A.R.T.S.-u. Utjecali su jako na moj način razmišljanja i bila sam sretna kada su me pozvali da se pridružim projektu. Tema je vrlo specifična u političkom i geografskom smislu. Razgovarali smo o biopolitici i načinu na koje je tijelo implicirano u temama o kojima raspravljamo u Pipelines. Na kraju sam i ja govorila, nisam uopće plesala. Teško je pokretom predočiti ideje koje djeluju putem jezika i ideje jezika. Sama je predstava u obliku rasprave, no inscenirane rasprave. Riječ je o načinima na koje govorimo, mijenjamo pozicije, perspektive, te jednom drugom obliku kazališta.

Recite nam nešto o svojoj edukaciji na P.A.R.T.S.-u.

- P.A.R.T.S. je upravo dobra škola za one koji znaju što žele, koji imaju svoj cilj. Pogotovo novi program koji sadrži dvije godine predavanja i dvije istraživačkog rada. Tijekom te prve dvije godine nema toliko slobode, no velik je izbor predmeta, i plesnih tehnika i teorijskih predmeta. Raznovrsnost i razina predavača na zavidnoj su razini. Druge dvije godine nude određene predmete, no osiguravaju i vrijeme za vlastiti rad. Student predaje koncepte projekta i radi na njima. Tijekom te dvije godine sudjelovala sam samo na onim radionicama koje su me uistinu zanimale te sam radila na vlastitim koreografijama. Ukoliko si fokusiran, to je izvrsno. Imaš priliku pozivati mentore i škola te u tome podupire.

Ove godine radite na novom projektu: to come.

- Premijera je u Essenu u Njemačkoj. Taj sam projekt pripremala od kada sam završila studij prije godinu dana, no na samu materijalu radili smo od siječnja. Riječ je o projektu koji uključuje petero ljudi na sceni i jednog izvan nje, tako da je to za mene velik i uzbudljiv projekt. Bavi se užitkom i željom. Suprotno od Manuel Focusa, tema su društveni odnosi i proizvodnja užitka, no ponovno s elementom koji ometa percepciju.

Razgovarala Ivana Ivković