C/B SA SAFTOM

C/B SA SAFTOM

Snapshot / Brzo okidanje kreće od autora, bez obzira što je on vidio, i zadržava se na sadržaju, samo zato da bi se s njim vratilo autoru. Sve fotografije na izložbi su na neki način fotografije autorskog stanja, misli ili dosjetki, koje, kako nisu autorova konkretna dnevnička intima, brzo postaju univerzalno ljudska, opća i prepoznata

Izložene fotografije Ivana Posavca u Kuli Lotrščak, ovaj put, malo su manje tipično Posavčeve i malo više zapravo Posavčeve. Pretpostavku da će se raditi o nečem drukčijem već je najavio sklop ciklusa fotografskih izložbi Snapshot / Brzo okidanje u okviru kojeg su izložene. Izložbe traju kratko, brzo se izmjenjuju, a kod izloženih fotografija riječ je o brzu reagiranju koje je bliže samoj esenciji fotografije. Sve je poteklo od ideje kustosice Marine Viculin kroz koju se fotografija promatra kao bilježenje pogleda i kao izraz osobnoga svjetonazora. Nije ipak riječ o fotografskim dnevničkim zapisima konkretne autorove intime, nego prije o općim mjestima, točkama javnoga susretanja, onomu što je fotograf vidio ili dulje promatrao, o onome što mu je značilo ili što je zahvaljujući stanovitoj namjernoj slučajnosti dobilo značenje.

U tim trenucima sadržaj fotografije nije više važan, a način snimanja jest, ali u jednom posve osobitom, autorskom smislu i u kolokvijalnom značenju moglo bi se čak reći da ni način nije važan. Oduzet mu je svaki sjaj, kao i pretenciozno naglašavanje na fotografijama, koje zbog općega prepoznavanja na neki, hajdemo reći, površan način, uvijek oduzimaju stilu osobnost. Naprotiv ona postaje vidljiva, jaka i jasna upravo zbog pročišćenosti i običnosti načina.

Možda je najlakše vidljiva ra

zlika između uobičajenoga poimanja fotografije i Brzog okidanja što tradicionalno poimanje kreće od sadržaja, snimljena prizora, koji je autor pronašao i spretno vidio, prepoznao i uhvatio.

Snapshot / Brzo okidanje kreće od autora, bez obzira što je on vidio, i zadržava se na sadržaju, samo zato da bi se s njim vratilo autoru. Sve fotografije tih izložbi tako su na neki način fotografije autorskih stanja, misli ili dosjetki, koje, kako nisu njihova konkretna dnevnička intima, brzo i neposredno postaju univerzalno ljudska, opća i prepoznata, ali ovdje, hajdemo reći, na dublji način, ne način prvoga dojma. Jer djelovanje naglašenih stvari djelovanje je naglašavanja, koje je univerzalno po mogućnosti impresioniranja, a djelovanje stvari po sebi djelovanje je na razini općeprepoznate jedinstvenosti, stvarne životnosti koja na mudar način smiruje i miče osamljenost.

Dva ciklusa

Po svemu navedenom proizlazi da je ideja kustosice Marine Viculin gotovo važnija od samih autora, no, svi dosadašnji autori daju joj pravo značenje i oblikuju je upravo svojom izvedbom, bilo da poput Jasenka Rasola snimaju sve neobično u običnom što ugledaju usput, bilo da na vrlo znakovit način poentiraju prizore, kao da je riječ o presudnim trenucima, a ne o vrlo običnim situacijama, kao što to radi Mio Vesović, ili izlažu slučajne fotografije prije prvog snimka poput Stanka Hercega. I Ivan Posavec prikazuje obično, ali ne slučajno, brzo uhvaćeno, poput dinamičnoga Rasola, ni na znakovit način iz kojeg stvara parodiju poput vickastoga Vesovića. Ivan je Posavec emotivac, možda nostalgičar. Odlučio se za svega dva prizora koja je gledao i koja njemu znače. Crno-bijela tehnika ne znači dokumentarnost, nego više pročišćuje fotografiju od suvišnih dodataka vraćajući prizor esenciji i dajući fotografiji univerzalnost. Prvoj temi, panoramskih slika Zagreba Zagreb 1999-2005. dao je podnaslov tijesto sa saftom, referirajući se tako na svoj humor, vidljiv i na prijašnjim radovima, koji je pun ljudskosti i jednostavnosti, a i na zagrebačku sredinu koje je dio i koju prikazuju fotografije. »To je neki moj šmek, vizure koje me uzbuđuju«, kaže Ivan Posavec i dodaje da ima i ljepših snimaka, ali je njih odbacio jer su prelijepe, preslatkaste.

Svi prizori snimljeni su na istoj ravnini, čime je postignuta potpuna komunikacija autora i objekta jer je osoba koja snima na istoj razini sa snimljenim, to je njezin pogled, ona je dio sama prizora. Ili, bolje rečeno, prizorâ (u množini) koje je gledala nebrojeno puta, zasigurno barem od 1999. do 2005. Drugu temu, more, Ivan Posavec promatrao je i snimao još dulje, ciklus nosi naslov More

1984 - 2000. U kulminantnim točkama života slikao je more, koje je pak uvijek isto. Ili gotovo isto. Riječ je o mikropomacima mreškanja, svijetlih i tamnih mjesta ovisno o tome kako sunčeva svjetlost pada na valove.

Za razliku od uobičajenih fotografija mora gdje se uglavnom vidi nebo i more, Ivan Posavec snima samo more, njegov pogled nije pogled prema obzoru, nego prema mreškanju valova. More nas možda još izravnije vraća autoru, i pomišljamo na to što je tada Posavec mislio, možda: »Kako su na površini uvijek neki valovi, uvijek drugi, a uvijek isti, a u dubini je mir«, ili nije mislio ništa, prizivao je tišinu i, kako smo svrgnuli pogled na autora, istoga časa vraćamo se sebi, gledamo u hipnotičko mreškanje bez zbivanja, a ipak ne odvajamo pogleda i evo nas na točki univerzalnog. Ako po poznatom antipsihijatru Leingu postoji unutrašnje i vanjsko ja, dosadašnje izložbe Ivana Posavca bile su vanjsko ja, a ovo je unutrašnje - ne tipičan, ali zapravo Posavec.

Ili bismo mogli ponovno reći, sve izložbe ciklusa na neki način navode na isto. Uobičajene fotografije pokazuje nam autor, dijeleći s nama svoje pronalaske. Na ovima fotografije pokazuju autora i odmah potom, na način nesvjesnih arhetipskih znakova, pokazuju na nas same i na naše unutrašnje ja.Dina Ivan