C/B BRIJAČINA

Ako u obzir uzmemo samo nekoliko posljednjih godina Žižekova stvaralaštva, onda je na hrvatski jezik dosad prevedeno tek nekoliko njegovih djela. Ako pak razmatramo cjelokupan Žižekov opus, slobodno možemo reći da o Slavoju Žižeku još ne znamo ništa. Ne samo u slučaju da čitamo i razumijemo samo hrvatski, nego i u slučaju da razumijemo engleski ili neki drugi strani jezik. Naime, gotovo je nemoguće pročitati onoliko koliko Žižek može napisati, a kamoli pohvatati sve readere, zbornike i kritičke osvrte koji su dosad o njemu napisani. No, unatoč toj njegovoj - svagdje već poznatoj i do mita dovedenoj - logoreičnosti, stanje Žižekovih prijevoda na hrvatski jezik zapravo je simptomatično. Do ove godine, kada su se pojavile knjige O vjerovanju (Algoritam) i Irak: posuđeni čajnik (Ljevak), jedino je Arkzin - koji treba pohvaliti na originalnim izdanjima Repeating Lenin i NATO kao lijeva ruka Boga?, kao i na Žižekovu predgovoru Komunističkom manifestu - svojim prijevodom knjige Sublimni objekt ideologije, sada već klasičnog Žižekova djela iz 1989, uspio donekle pridonijeti pozitivnoj recepciji njegove teorije. Da nepostojanje hrvatskih prijevoda nije i ne može biti isprika govori (zaboravljena) knjiga Znak / označitelj / pismo koja je u izdanju Mladosti na našem tržištu ideja prisutna još od davne 1976. godine. Riječ je o djelu koje je zapravo Žižekova doktorska disertacija, a u kojem on prvi put spaja tzv. kritičku teoriju ili frankfurtsku školu (Adorno, Marcuse, Horkheimer) s uvidima iz lingvistike (Jakobson, praška škola, formalizam) i psihoanalize (Freud, Lacan). Ono u čemu se sastoji Žižekov novum jest primjena Lacanove teorije na marksističku kritiku društva (podnaslov je knjige Prilog materijalističkoj teoriji označiteljske prakse), s aplikacijom Althussera (i njegove kritike ideologije), koji je u našem, kao i u europskom, podneblju najčešće bio odbacivan zbog povezivanja sa staljinizmom. Da se Žižeka već onda nije shvaćalo kao ravnopravna (a uistinu daleko nadmoćnijeg) sugovornika, donekle je razumljivo s obzirom na opću recepciju Lacana. Znak / označitelj / pismo izlazi sedam godina prije prvoga srpsko-hrvatskog prijevoda Spisa, a čak dvanaest godina prije hrvatskoga prijevoda Jedanaestog seminara: četiri temeljna pojma psihoanalize (usput rečeno, dosad jedinih Lacanovih djela dostupnih u nas). Nerazumijevanje Lacanove i Freudove psihoanalize, a prethodno lingvistike i strukturalizma, zapravo je onemogućavalo i shvaćanje Žižekove filozofije. No, umjesto ovladavanja onim što bi se za dijalog i moguću kritiku trebalo imati na raspolaganju, reakcija na nepoznato (čime se po nebrojeni put samo potvrđuje staro pravilo) bila je da se ono posve porekne. Tipični je primjer jedan naš poznati znanstvenik, »intelektualac«, koji je svojedobno u javnosti izjavio da je Lacan budala (sic). Pa kako bi onda Slavoj Žižek, koji slijedi upravo Lacanovu teoriju, mogao biti išta bolji? Što se Lacana tiče, situacija se danas nije ništa promijenila: broj prijevoda jednak je onomu od prije dvadesetak godina, recepcija je (izuzev nekoliko iznimki) i dalje ista. Što se Žižeka tiče: broj prijevoda tek se posljednjih nekoliko godina povećao, recepcija je (izuzev nekoliko iznimki) i dalje ista. Slično kao i Lacana (Baudrillarda, Derridaa, Barthesa… lista je poprilično duga) i Žižeka se danas često naziva sofistom ili retoričarom, a nerijetko i pop-filozofom, što je - ako malo promislimo - zapravo mnogo suptilniji postupak od onoga »On je budala«. Dovoljno je odmahnuti rukom, tvrditi da je riječ tek o nekoj postmodernoj teoriji (a već je sam označitelj postmoderno postao toliko omražen i out da bi i to bilo dovoljno) i reći da »to s filozofijom nema niš«. Da je sam Žižek zapravo simptom stanja naše »intelektualne« scene, govori i burna rasprava koja se prije gotovo četiri godine razvila na mailing-listi Pastforwarda. Sve je počelo pismom Ljiljane Filipović pod naslovom Kako sam zbog Žižeka ostala bez prijatelja, što je bila reakcija na histeričan ispad kolege filozofa koji se obrušio na Slavoja Žižeka i sve njih koji ga propagiraju, s upozorenjem da je za njega »mrtav svatko tko piše hvalospjeve o Žižeku«. No, premda je Ljiljana Filipović pismo odaslala u javni prostor s eksplicitnom namjerom da se ta mailing-lista iz oglasne ploče pretvori u relevantno polemičko mjesto s prijedlogom da se raspravi i promisli upravo recepcija Žižeka, cijela se prepiska ubrzo razvila u osobno razračunavanje kojem je Žižek bio samo povod. U tome je sudjelovalo desetak naših uglednih publicista, izdavača, filozofa, prevodioca u razdoblju od gotovo mjesec dana, dok cijeli materijal danas zauzima čak pedesetak tiskanih stranica. Ono što je simptomatično jest da je nitko drugi nego označitelj Žižek izazvao takve reakcije, a da pritom nitko - budući da je osobno razračunavanje bilo na prvom mjestu - nije pokušao odgovoriti na pitanje Ognjena Strpića: »Što nam to radi Žižek da se tako ponašamo?« Na vidjelo je osim vlastitih stajališta o samoj stvari (žižekoljupci, žižekomrsci, (kvazi)-baš-me-briga-žižekovci...) izašao prije svega dio »istine« hrvatske znanstvene/ publicističke zajednice, u kojoj postoji tek nekolicina »kolega« koji se međusobno podnose, dok svi drugi kad-tad mogu postati sredstvo i cilj za rješavanje vlastitih frustracija. Kad se već rasprava (ili bolje rečeno slijed neobičnih, bizarnih i simptomatičnih uvreda) polako približavala kraju, pojavio se i prijepis Žižekova e-maila koji je on uputio jednom od sudionika rasprave. Njemu se to navodno činilo zabavnim, pa je sve usporedio s Hitlerom i 1934. kad su ga optužili da vrši nedemokratsku represiju nad socijaldemokratima. Hitlerov je odgovor bio: »To je prljava laž! Ja istu nedemokratsku represiju vršim nad svim ostalim političkim strankama osim svoje vlastite!« I to bi - kaže Slavoj - bio njegov odgovor na »što to ja radim južnim Slavenima?« - »isto kao svim ostalim narodima i nacionalnostima osim svoje vlastite - ne nacionalnosti nego filozofsko-političke orijentacije!«. Ono što je Žižek (ukoliko je uopće pratio cijelu raspravu), međutim, previdio jest da je njegovo ime (unatoč namjeri Ljiljane Filipović) postalo tek početnom točkom koja je poslužila osobnim interesima nekih da pričaju o svemu osim o Žižeku samu. No, unatoč tome, upravo se na taj način možda posredno odgovorilo na prijedlog Ljiljane Filipović da se u raspravi o Žižeku, osim filozofskih argumenata, navedu i osobna iskustva i »bizarni elementi argumenata protiv Žižeka« u smislu »Znam ga kad je bio mali. Bio je nesnosan, stalno je pljuvao po drugima. Tako da ne mogu vjerovati da on može nešto pametno smisliti...« Ili »sjećam ga se kad smo zajedno tulumarili ranih sedamdesetih...«, ili: »...on staljinistički vlada svojom grupom, kontrolira im tekstove i uzima što je najbolje za sebe«. Premda u pravom smislu nije bilo ni jednog ni drugog, rasprava je iznjedrila upravo osobna iskustva, i to u smislu da se umjesto argumenata pro et contra, već unaprijed zauzelo poziciju za ili protiv Žižeka, koja nije bila čak ni to, nego tek međusobno obračunavanje začinjeno implicitnom, ali često i eksplicitnom porukom o nečijem statusu ili legitimaciji da govori o Žižeku (i bilo čemu drugom), čemu su (više nego sve ostalo) pridonosili argumenti ad hominem, dakle, osobne uvrede, kao i poprilično velik višak informacija, koji ne da nema nikakve veze sa Žižekom, nego često ni s kontekstom situacije o kojoj je bilo riječi. Ono što bismo, nakon četiri godine od te ne baš pohvalne (ali, unatoč tome, itekako smiješne) epizode, mogli zaključiti jest da ni onda (unatoč inicijativi Ljiljane Filipović) nije došlo do pravoga razgovora o Žižeku. Dakako, Žižek nije jedina stvar kojom bi se trebalo baviti, kao ni pitanje o njegovoj recepciji, no u trenutnom stanju sve veće popularizacije njegova rada, kao i - čini se - neizbježna idolopoklonstva s jedne strane, i potpuna odbacivanja s druge strane, koje ide uz nju, treba se zapitati otkuda sve to odjednom i tek sada. Uloga megaizdavača nije slučajna. Koliko o našoj znanstvenoj sceni, osobnim frustracijama i neriješenim problemima njezinih sudionika, slučaj Žižek govori i o našem izdavaštvu, sustavu u kojem sve funkcionira prema načelu kapitala i koji se nerijetko oslanja upravo na onu kolegijalnu ja tebi, ti meni logiku, o kojoj je već bilo riječi. Ako upotrijebimo Žižekovu opasku, iz intervjua nakon njegova posjeta Japanu, da se u slučaju njegova opusa - u holivudskim terminima - može govoriti o A- i B-produkciji, onda možemo (možda čak i ne izvrgavajući se opasnosti da se Žižek naljuti) reći da su oba prijevoda (O vjerovanju, Irak: posuđeni čajnik) zapravo »tek« B-produkcija, dok u A-produkciju pripada samo Sublimni objekt ideologije i možda Repeating Lenin. Razlog da se upravo s B-produkcijom počinje popravljati recepcija Žižeka (ili barem označitelja Žižek) poprilično je jasan: nakon što je Chomsky postao bestseler (u tako kratku vremenu, premda je poput Žižeka djelatan još od sedamdesetih godina), izdavači su uvidjeli da bi i Žižek (možda još više nego zamoran Chomsky) imao jednake potencijale. Da se od Žižekovih djela ne prevodi hardcore filozofija (možda ne A-, nego - također filmskim terminima - XXX produkcija), kao ni od Chomskog lingvistika, u tom je smislu samo pitanje zarade. No, unatoč mišljenju onih koji će opravdano kritizirati takvo ophođenje, činjenica jest da će se možda upravo na taj način omogućiti da se konačno krene na prevođenje i izdavanje Žižekovih kapitalnih djela - za koja, usput rečeno, ne postoji gotovo nikakva opasnost da u nas postanu bestseleri, što je vjerojatno i glavni razlog da se oklijeva. Toj tezi u prilog govori i priprema dvaju hrvatskih izdanja Žižekovih knjiga, među kojima je i ona o Schellingu, koju je sam Žižek u spomenutom intervjuu svrstao upravo u A-produkciju. Da li je tomu razlog početak popularizacije Žižeka (sjetimo se samo da je za nedavna gostovanja u Ljubljani Žižek dao čak tri intervjua hrvatskim medijima te da je po našim mailing-listama uvelike kolao link za stranicu s fotografijama njegova vjenčanja) ili nečije stručne ambicije drugo je pitanje, koje zapravo samo zaklanja odgovor na pitanje zašto je trebalo trideset godina da se o Žižeku u nas uopće počne govoriti i pisati.

(Za dalju tematizaciju nekih od problema izloženih u ovom tekstu vidi arhivu pastfowardove mailing-liste na: www.pastforward.org (prosinac, 2001.), kao i tekst Borislava Mikulića »Filozof in flagranti« dostupan u online izdanju njegove knjige Tranzitorij 2007 na: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030702/forum01.asp i »Hegel i radikalna filozofija. Kritika Žižekova imaginarija« na: http://deenes.ffzg.hr/

%7Ebmikulic/zizek.htm)Srećko Horvat