BALADE I GRMEĆI GLAS

BALADE I GRMEĆI GLAS

Ako bi se moralo opisati glazbu Nicka Cavea, nikako na pamet ne bi pale riječi poput jednostavno ili veselo. No, nazvati njezina autora, kako to čine mnogi, princem tame, bilo bi jednako pogrešno. Iako često tmuran, Caveov glazbeni svjetonazor koji se zasniva na dvije različite konstante - ljubavi i smrti, nije uvijek dosljedan tom tonu.

Osam godina nakon nastupa na istome mjestu Nick Cave se, na turneji u povodu dvostrukoga studijskog albuma The Abbatoire Blues / The Lyre Of Orpheus, zagrebačkoj publici predstavio bez svojih The Bad Seedsa, u izdanju s trima pratećim glazbenicima, lišen operne grandioznosti uobičajena pratećeg sastava.

Caveovo nadahnuće nepresušan je izvor krasno zamršene i emocijama bogate glazbe, predstavljene intenzivno tamnim tonovima različite ugođajne kvalitete. Ovaj koncept koji je autora, za razliku od verzije s The Bad Seeds, većim dijelom nastupa prikovao uz klavir, bio je akcentiran čas suptilnim, čas gromovito udaračkim pristupom instrumentu. Tek u nekoliko skladbi ustajao bi s klavirskog stolca i bjesnio s jedne na drugu stranu pozornice poput manijakalnog svećenika u propovjedačkom transu uspaljenoj publici.

I zaista, Caveov nastup ugođajem nije bio daleko od doživljaja religiozne usrdnosti, u čemu je zagrebačka publika, od treće skladbe koncerta na nogama, zdušno sudjelovala znojnim ushitom. Vitki propovjednik u crnom odijelu, vječno s cigaretom u ustima, mahnito jureći rubom pozornice ili mirno sjedeći za klavirom, jednakom je snagom slao valove emocija u publiku, dok mu je, uz potmulo pulsirajuću podlogu ritam-sekcije, dramatičnim piruetama na violini, kao opsjednut demonima, ministrirao sjajni Warren Ellis.

Caveov grmeći glas izbacivao je, jednu za drugom, priče o jadu, licemjerju i izgubljenim ljubavima. Bila je riječ o opsežnu repertoaru, u koji su se uz nov materijal, poput poučne The Lyre of Orpheus, ugurale dobro znane teške melodije i favoriti poput The Ship Song, People Ain’t No Good, Nobody’s Baby Now, virovite tužaljke Weeping Song s poprilično slatko-gorke ironije te Mercy Seat, maestralne slike čekaonice za gubilište, izvedene znatno pitomije od originala. Vrhunac se dogodio kada je Cave u skladbi God Is in the House nakratko zastao za klavirom i prošaptao stih: »If we all hold hands and very quietly shout...«, trenutak od koga su prošli srsi.

Publika je povremeno bila uljuljana serijom poetičnih balada, da bi odmah potom bila zatečena morbidnošću autorove tamne strane, što je sve podupiralo autorov image križanca vraga i mesije. Cave je s lakoćom modulirao svoj bogati bariton i vješto, unutar jedne pjesme, prelazio iz karaktera u karakter, a tek povremeno sastav bi dosezao Sturm und Drang-kvalitetu The Bad Seedsa. Uz udovoljenje brojnim narudžbama iz publike, Cave je nastup završio zaglušnom frustracijom Jack the Ripper, bjesomučno udarajući tipke, baš kako je koncert i započeo. Bez sjemena, ali plodno.

Velimir Cindrić