ZVUKOVNO-VIZUALNA RASKOŠ

ZVUKOVNO-VIZUALNA RASKOŠ

Igrajući se bubnjevima svih veličina, oblika i zvukovnih mogućnosti, Umebayashi ponovno ostavlja dramu po strani te ističe preciznost koja se, poput Igre jeke, zavlači u bit zadivljujuće poetike smrtonosnog audio-vizualnog plesa

Kako se sklada za film posve drukčije poetike i načina razmišljanja od onih na koje smo navikli? Pitanje je ostalo visjeti u zraku još od filma Tigar i zmaj Anga Leeja, koji je tada proslavio skladatelja Tana Duna - već zvijezdu u domovini, koju smo mi, iz druge kulture, drugog prostora i vremena - otkrili tek s dolaskom filma u naša kina. Isto je tako skladatelj filma Kuća letećih bodeža Shigeru Umebayashi otkriće tople vode - on je skladatelj za kojega drugi znaju mnogo bolje nego mi. Jer Umebayashi uspješno sklada za filmove još od sredine osamdesetih i vjerojatno u svojoj domovini ima obožavatelje i znalce koji pozorno prate njegov rad.

S glazbom dalekih kultura zanimljivo je da u njoj uvijek tražimo i nalazimo ono što poznajemo. Kada se pojavio Tigar i zmaj, kritičari su isticali da Dunova partitura nije tradicionalna, nego kompromis koji omogućava nama, neznalicama da je razumijemo i pratimo. No, s obzirom na veliki prodor zapadnjačke kulture na istok, te s obzirom da se njihova popularna glazba nimalo ne razlikuje od naše i s obzirom da njihovi orkestri s jednakim razumijevanjem izvode Mozarta kao naši, čini se da smo samo mi ti koji ne razumijemo.

TAJANSTVENO, MISTIČNO, POZNATO

Daleki istok pomno čuva tradiciju, koja je privlačnija što je tajanstvenija, mističnija i nepoznatija. Glazba Shigerua Umebayashija za film Kuća letećih bodeža djeluje upravo tako, premda u njoj glazbeničko uho prepoznaje jednostavno kretanje u prirodnom molu, kvartno-kvintne akorde i, uopće, impresionističko poigravanje tonalitetom koje je drukčije obojeno samo zbog niza tradicionalnih instrumenata. Zbog zaigranosti zvukovnim bojama i u harmonijskom i u instrumentacijskom smislu, Umebayashi kombinira nepoznate instrumente (pipa, erhu, okarina i cijelu paletu membranofonih instrumenata) s poznatim instrumentima poput nekoliko gitara i cijeloga klasičnog simfonijskog orkestra. Rezultat je nevjerojatna zvukovno-vizualna raskoš.

Premda se Kuća letećih bodeža gleda kao izrazito lirski film, u njemu postoje brojni akcijski prizori koji ljepotom plijene više pozornosti nego dramatikom. Glazbeno su oni jednako riješeni: tu nema disonantnih harmonija, naglih ritmičkih zaokreta ili sintetskih efekata (eventualno pompoznih melodija limenih puhača) kao u filmovima koji pripadaju zapadnoj kulturi. Akcijske situacije glazbeno su također lirske, poput bitke u šumi bambusa, koja doslovno lebdi zajedno s vokalizmima i variranim instrumentalnim elementima glavne teme. Glazba scene suprotna je slici, ali se, zbog drukčije poetike, ne doživljava kao kontrast (junaci su u životnoj opasnosti, ali redatelj i skladatelj navode da se divimo ljepoti šumskih oblika i boja te dosjetkama koreografirane borbe). Ako se poseže za glazbenim ocrtavanjem dramatike, tada se to čini putem udaraljki koje su, uz različite tipove žičanih instrumenata (zbog njih sve djeluje blago i atmosferično), drugo glavno sredstvo glazbenog izraza. Igrajući se bubnjevima svih veličina, oblika i zvukovnih mogućnosti, Umebayashi ponovno ostavlja dramu po strani te ističe preciznost koja se, poput Igre jeke, zavlači u bit zadivljujuće poetike smrtonosnog audio-vizualnog plesa. Ples je jednako privlačan koliko i opasan, te ostavlja gledatelje Zapada u dubokoj nedoumici: to je kultura kojoj bismo stvarno voljeli pripadati, ali se jednostavno ne usudimo.Irena Paulus