UTVRDO I UMEKO

Bio sam silno ponosan kad mi je izašla prva knjiga u tvrdom uvezu. Činilo mi se da tek ona dokazuje kako sam postao pravi pisac, dok prijašnje, meke knjige nisu bile dovoljan argument za to. Jer, mislio sam tada, ako su u nakladničkoj kući odlučili da mojoj knjizi stave tvrdi uvez, onda i znaju zašto to čine. Onda to znači jedno od dvoga: ili će se ta knjiga jako mnogo čitati, ili će se čitati dugo, godinama. Bilo kako bilo, vjerovao sam da mi je vječnost osigurana: trajat ću bilo u čitateljskim sjećanjima, bilo u književnoj povijesti.

A nisam ni slutio — dok sam obilazio knjižare kako bih vidio svoju tvrdo uvezanu knjigu u njihovu izlogu — da ću se vrlo brzo uvjeriti kako je ta vječnost kratka, i kako je sudbina knjige — pa i moje vlastite knjige — zapravo hirovita. Jer, brzo nakon što sam objavio svoju prvu tvrdo uvezanu knjigu, stvari su se počele mijenjati, a ja nisam ni sumnjao da je to što se događa znak upravo sudbinskih peripetija i povijesnih zaokreta, koliko god da se sve skupa zbivalo prilično postupno.

A evo što se zbivalo: bile su teške godine, i nakladnici su pomalo počeli napuštati tvrde uveze. Karton je bio skup, s papirom se kuburilo, tiskare su derale što su igda mogle, posrednici se nisu željeli odreći svog dijela kolača. Tako su se knjige tiskale sitnim slogom, papir je u njima bio loš, a korice su postale meke. Postale su meke čak i u bibliotekama koje su godinama izlazile u tvrdom uvezu i bile po njemu poznate. Sila Boga ne moli, govorili su nakladnici, i mi smo im vjerovali.

No, možda smo griješili. Jer, izdavačima kao da se sve to nekako osladilo. Kad su se prilike malo popravile, pa i kad su se popravile do stupnja koji bismo mogli nazvati normalnim kulturnim i privrednim životom, nakladnici su onim bibliotekama ostavili meke korice. Kao da su i zaboravili kako tvrde korice uopće postoje. Jer, više tu nipošto nije riječ o novcu: tvrde korice jedva da su koji postotak skuplje od mekih, a knjige u tvrdim koricama prodaju se uvijek bolje. Pa ako nakladnici i dalje ne odstupaju od mekih korica, onda za to sigurno postoji i neki jak razlog.

Taj sam razlog otkrio onda kad sam zapazio da ti isti nakladnici ipak izdaju i knjige u tvrdim uvezima, i kad sam se upitao koje su to knjige i što se njima hoće. Tu sam zapazio vrlo zanimljivu zakonitost: u tvrdom uvezu izlaze isključivo ponovljena izdanja, one knjige koje su već nekada prije objavljene kod istog nakladnika, a sad ih opet izdaju zato što se dobro prodaju. Ispada, dakle, ovako: knjiga najprije izađe u mekim koricama, kao za pokus, a ako se bude dobro prodavala, ako zasluži, izaći će i u tvrdima.

Ima, doduše, i to neku svoju logiku, samo što je to posve suprotno od onoga što se zbiva u svijetu; i, upravo to me i zabrinjava. Jer, u svijetu se zbiva ovako: knjiga najprije izađe u tvrdim koricama, u dobroj opremi, i tada nije baš ni jeftina. Ako se ta knjiga dobro proda (ako premaši određeni broj primjeraka, a zna se za svako tržište koji je to broj), onda se isti naslov objavljuje i u mekom uvezu i u smanjenom formatu, obično džepnom.

A to je, morate priznati, mnogo logičnije od ovoga što se zbiva u nas, barem u socijalnom smislu riječi. Jer, ona prva izdanja, tvrda i skupa, kupuju imućniji ljudi, koji sebi mogu dopustiti da među prvima nabave i pročitaju neku knjigu; time će pokazati svoje bogatstvo i društveni položaj. Poslije, kad knjiga postane društveno i tržišno priznata činjenica (kad se proda određeni broj njezinih primjeraka), otisnut će se i znatno jeftinije izdanje, kako bi i sirotinja mogla uživati u plodovima kulture. Bogati, dakle, plaćaju za siromašne, jer da oni nisu kupili ono prvo, skupo izdanje, ne bi bilo moguće ni drugo, meko. Bogati, osim toga, kupujući određuju koja će knjiga postati važna, i pri tome, čitajući tu knjigu, služe kao pokusni kunići.

U nas je, kao što smo vidjeli, posve obratno. U nas se izdaje najprije meko izdanje, namijenjeno sirotinji, pa ako se to izdanje proda — ako se akumulira određeni kapital — onda se priprema i novo izdanje, za bogate, u tvrdom uvezu. Siromašni, dakle, omogućuju bogatima čitanje. Oni, osim toga, preuzimaju na sebe teret prvoga čitanja i teret temeljne selekcije knjiga. A u tome, moram priznati, ne vidim baš neke velike pravde, jer ispada da su najnačitaniji ujedno i najsiromašniji.

Doista, stvari postaju još zanimljivije ako se upitamo tko je to u našim prilikama bogat, a tko siromašan, i za koga se izdaju knjige u mekom, a za koga knjige u tvrdom uvezu. Jer, tada se pokazuje ovo: knjige u tvrdim uvezima štampaju se zapravo ponajviše za biblioteke, što školske, a što opet javne; ondje se te knjige mnogo posuđuju, pa je zato tvrdi uvez nezaobilazan. Jesu li, dakle, biblioteke ti bogataši kojima se u nas ide na ruku? Nisu, dakako. Jer, one ne kupuju knjige vlastitim novcem, nego za njih knjige nabavlja država, pa ih onda dijeli po tim knjižnicama. Izdavači, prema tome, tiskaju tvrdo uvezane knjige za državu, i država je onaj bogataš koji te knjige može i kupiti. Država je sretnik koji dolazi na kraju, na gotovo, kad su već siromasi — individualni čitatelji, oni koji za svoj gušt kupuju meko uvezane knjige — obavili za nju sav posao. Kad su, dapače, kupivši dovoljan broj tih mekih primjeraka omogućili da se tvrdo — državno — izdanje uopće objavi.

I gdje je tu sad čitateljska ljubav, gdje je vječnost, gdje su sve one himere kojima sam se zanosio u doba kad sam objavio svoju prvu tvrdo uvezanu knjigu? Ne znam gdje su, ali nisam prestao vjerovati u njih. Dokazujem to time što svoje knjige objavljujem češće — i radije — u mekim nego u tvrdim koricama.